Marketing
najveći dar
znamo da sveti nikola ne donosi darove, da ne postoji ni did mraz kao ni did božićnjak...ali ništa zato:
najveći dar s neba silazi među nas!
zovu ga put istina i život.
zovu ga i spasitelj.
i otkupitelj.
mnogi ga zovu prijateljem i bratom.
on sve nas tako zove.
on je bog.
zapravo maleni bog, ditešce.
božić.
neka sve vas blagoslovi koji ovo čitate, a i vaše bližnje.
jer to je najveći dar.
ako ste dokoni nudin van jednu kratku božićnu pričicu za dicu i odrasle a kojon san pokuša dočarat božić onih koji ga ne slave u obilju, a možda su zaslužili.
U sivom i siromašnom predgrađu našeg glavnog grada živjela je u staroj, trošnoj kućici, jedva preživljavajući, obitelj Malčić.
Mama Marija je bila vrijedna i brižna majka za svoje troje dječice. Prala je i «peglala» po cio dan «podrapanu» dječju odjeću, jer druge, novije, nisu ni imali. Kuhala je kad se imalo što za kuhati, pričala im priče za laku noć kad od gladi ne bi mogli zaspati. Njih četvero, živjelo je mjesec dana od tatine malene invalidske mirovine, a mama se nije nigdje mogla zaposliti. Jedva da su imali za kruh i mlijeko, vreću krumpira i pokoju glavicu kupusa. Slatkiše, djeca mjesecima nisu vidjela...Najstariji sin, osmogodišnji Josip, često bi ponavljao kako je «sve bilo bolje kad je tata bio s njima.»
A tate Slavka već dvije godine nije bilo s njima. On je bio hrvatski branitelj i jedva je preživio domovinski rat. Bio je triput ranjavan i dobio puno odlikovanja od samog predsjednika republike. Eno ih, gle, još vise na ispucalom i vlažnom zidu pored slike Majke Božje Bistričke! Tatu su ,ipak, jedne večeri stričeki policajci odveli u bijelom kombiju, jer je zbog strašnih ratnih snova koji su ga godinama mučili bacio pravu bombu u dvorište, jer je mislio da dolaze neprijateljski tenkovi. Srećom, nitko nije bio vani, jer je bila ponoć i petnaest. Tata je od tada na liječenju u jednoj bolnici na nekom dalmatinskom otoku, a mama je nedavno rekla da je tati napokon bolje i da bi za koji mjesec mogao biti s njima. Oni su se svake večeri za to molili Majci Božjoj. Šestogodišnja Ana i petogodišnji Marko su za tatu već pripremili poklone. Nacrtali su mu slastičarnu «Kaktus» u kojoj su prije dvije godine svi zajedno jeli kolače. Marko je još nacrtao susjedova psa Frenkija koji je volio tatu i kojem je tata uvijek bacao kosti kada bi nedjeljom za ručak jeli pečeno pile.
Danas je u obitelji Malčić poseban dan. Ne, nije nikome od njih rođendan, pa i da jest, osim mamine «puse» ionako ništa drugo ne bi mogli dobiti. Da, danas je blagdan Svetog Nikole, Nikolinje! A sveti Nikola nije bio tako siromašan kao njihova mama, on je barem bio bogat slatkišima, a to djeca najviše vole. Josip je jučer u školi čuo da nekoj djeci Sveti Nikola donosi još bolje darove, poput mobitela, auta na daljinski, kompjutora..i štošta drugo. Mama mu je na to rekla da su to obične gluposti , jer kako bi sve to uopće moglo stati u malene dječje čizmice?!
Njih troje bi vjerovatno dobili i bolje darove ove godine da su imali više od jednog para plavih čizmica koje su prije bile Josipove, pa Anine, a sada ih nosi Marko. Našli su u njima svatko po sedam raznobojnih Kiki bombona, po jednu čokoladicu Životinjskog carstva, te po jednu lizalicu. U čokoladicama su bile i sličice životinja, ali od tri sličice koje su dobili, dvije su bile iste. Tako su imali dvije jegulje i šišmiša. Mama im je kasnije objašnjavala da jegulje nisu zmije već zmijolike, neotrovne ribe, a da šišmiš ne šiša miševe i da spava viseći naopačke.
Sve u svemu, djeca su bila zadovoljna s darovima iako je Ana željela lutku kao u Klare iz susjedstva, a Marko «auto-džip kao u Leovog tate «kaj ima puno penez»....jedino Josip nije rekao što želi, a mama je bila sigurna da zna Josipovu želju. Dok su sinoć molili krunicu za tatino ozdravljenje i povratak, Josip je usred molitve zastao jer ga je u grlu gušila tuga za tatom. Mama je znala da ga tata jako voli, a i on tatu. Danas se, iako je uvijek bio miran dječak, u školi potukao s dvojicom dečki koji su mu govorili «di ti je tata, jel lovi bijele miševe..?»
Josip je zato imao razbijenu usnu, ali nije mu bilo žao što je dobio batine, jer bi se za tatu borio i protiv petorice, već mu je bilo žao što je sve to vidjela djevojčica Sanja i njene prijateljice.
No, nisu mu se rugale kad su ga dečki ostavili krvave usne i pobjegli. Sanja mu je čak dala papirnatu maramicu da zaustavi krv. Tada je slučajno dotakao njezinu ruku i pogledi su im se susreli.... Odjednom ga je prestalo boljeti i nasmiješio se. I Sanja se nasmiješila njemu.
Cijela iduća dva tjedna je razmišljao samo o tom «osmjehu».
Zaključio je na kraju, da je Sanjin topli osmjeh na Top listi najdražih osmjeha, na odličnom trećem mjestu, odmah iza mamina i tatina osmjeha.
Dok je večeras sa mamom, Anom i Markom pomagao kititi bor za sutrašnji Božić, pitao je mamu: « Jel` se sjećaš, mama, kad je tata, pretprošlog Božića pričal` kak` mu je pesek Frenki našel novčanik kaj je bil izgubil, a u njem je bila samo slikica Majke Božje Bistričke i samo dvajst lipica? Sjećaš se kak` se samo smijal cijelu večer?» – pitao je mamu. Ona ga začuđeno pogleda i upita: «Da, sine, ali zakaj me to sad pitaš?» Josip se malo zbuni, pa ipak upita: «Ali, ne znam kaj mu je to tak bilo smiješno. Znaš li ti, možda, mama?»
Mama se tada nasmiješi i odgovori: «Smiješno je to, kaj je večer prije rekel da ak` i ne budemo imali dovoljno penez za život, Majka Božja Bistrička će uvijek biti s nama! I eto, ostal` je bez ono malo penez kaj je imal, jer su mu ih lopovi pobrali, al` sliku Majke Božje je dobil natrag..ha, ha...jel` sad raz`meš čem` se tata smijal?»
Josip je kimnuo glavom kao da je razumio, al od svega, bilo mu je ipak, najvažnije što se tata onako slatko smijao.
Zaključio je u sebi, tatin je osmjeh na prvom mjestu!
Mama ga je malo čudno pogledala kao da je osjetila o čemu njezin Josip razmišlja.
Ona je pak razmišljala o sutrašnjem danu. Znala je da djeca ujutro očekuju slatkiše pod borom ili se barem nadaju da će ih biti, a ona nije znala kako da ih pribavi jer se već bila zadužila u trgovini i bilo ju je sram moliti trgovkinju za novu odgodu plaćanja...
Zato je cijele noći u krevetu prebirala krunicu i molila se Majci Božjoj Bistričkoj da joj pomogne u ovoj situaciji. Poslije molitve mirno je zaspala. Ta, uvjerila se toliko puta da molitva pomaže i nije bilo razloga da tako ne bude i ovaj put.
Ujutro ju je probudio Frenkijev lavež i kloparanje vlaka koji se zaustavio u naselju. Nije ni slutila da joj Majka Božja šalje odgovor baš tim vlakom!
Odlučila je izmoliti jutarnju molitvu prije nego se ustane i možda pođe u trgovinu zamoliti trgovkinju vrećicu-dvije bombona na dug. I baš je bila pri kraju molitve kad začuje neki šum kao da netko otključava ulazna vrata...Pomisli da su to sigurno lopovi, mada kod njih nemaju što ukrasti jer su i previše siromašni.
Čula je korake kako tiho idu hodnikom i ulaze u kuhinju. Čula je još neke čudne šumove i na kraju se iznenadi kad začuje kako su lampice na boru u kuhinji počele svirati «Zvončići...zvončići...» . «Lopovi su sigurno uključili lampice da vide jesu li ispravne, pa će ih onda ukrasti!» - pomisli mama. Te lampice je kupio njezin muž Slavkec prije nego su ga odveli i bile su najvrijednija stvar koju su imali. Osim toga, djeca su se jako veselila tim lampicama i zato nikako ne smije dopustiti da ih lopovi odnesu. - zaključi mama u sebi. Tada brzo navuče kućnu haljinu i hrabro jurne u kuhinju da se goloruka suprostavi lopovima.
Čim je otvorila vrata i zakoračila u kuhinju dvije snažne ruke je ščepaše oko ramena. Dah joj zastade natrenutak, a onda promuca, u blagom šoku: «Slav..ko!» Bio je to njezin dragi muž! «Marija!» - progovori on i još je jače stisnu u zagrljaj i onda skupa tiho zajecaše od radosti u to božićno jutro.
Na vratima se tada pojavi Josip te jurne tati u zagrljaj, sav izvan sebe od sreće. Za jedanaest i pol sekundi i Ana i Marko su se već vješali tati oko vrata. Poslije je Ana ispod bora pronašla lutku poput Klarine, a Marko se veselio svom malom autu-džipu kakav je imao i Leov tata, samo je ovaj bio crven, a Leov siv.
Josip pod borom nije pronašao ništa, jer nije niti tražio. On je sjedio kraj tate na starom kauču i uživao u njegovom zagrljaju i najljepšem osmjehu na svijetu. Mama je u sebi zahvaljivala Majci Božjoj , a Frenkijev je veseli lavež zasigurno već probudio cijelo naselje. Lampice na njihovom boru su i dalje svirale onu istu božićnu melodiju: «Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć...»
Post je objavljen 23.12.2008. u 20:48 sati.