"Ne...ne...ne...ne tako...to se ne radi tak...šta sad izmišljaš...šta sad glumiš...šta sad radiš...nemožeš napraviti ništa kako treba...zar ti treba 30 puta nešta ponoviti...ti ništa neznaš...ti jednostavno ništa neshvačaš...!?!?!..."
Zbog toga je u tamnoj, mračnoj sobi mala djevojčica...duge crne kose i plavih očiju opet plakala...sama...zbog tih riječiju koje su joj stalno govorili...a za koje nije znala zašto ih je toliko zaslužila...???
Zašto...zbog čega...što li je tako loše napravila...za što li je toliko kriva...???...kao da je jednostavno loše to što se je rodila...???
Trpjela je to iz dana u dan...iz tjedna u tjedan...iz mjeseca u mjesec...pa i iz godine u godinu...odkad se je rodila...odkad je naučila govoriti i slušati...
Ubijalo ju je i izjedalo to sve iznutra...u duši...u srcu...u mislima...jer se je bez prestanka stalno borila da bude što bolja al to ništa nije bilo dovoljno...
I kad bi bila najbolja...nikad za to nebih dobila razumjevanje...pohvalu da je nešto dobro napravila...da se ponose njome...jednostavno nikad nebi bila dovoljno dobra u ničemu...iako bi bila najbolja...
Prijatelji...heeeh...imala je ona puno prijatelja...samo...samo nitko nije mogao razumjeti kako joj je...njima su njihovi problemi bili uvijek veći od njezinih...nitko nije znao saslušati ju...pružiti joj potporu i rame za plakanje...
Probala je naći nekoga tko će ju saslušati i razumjeti...al nikako nije uspjevala pa je i naposljetku odustala od svega toga...zatvorila se u sebe... skrivala sve svoje osječaje duboku u svome srcu...znala je ona da to nije dobro, i da će to sve jednog dana izaći van...ali nije imala drugog izbora...i molila se samo da to ne izađe na najgori mogući način...
A ljubav...ooo daaa...mislila je i sama da ju jedino taj sladak osmijeh i prelijepe smeđe oći drže na životu i da ne poludi...dala mu je svoje srce i voljela ga jako...pokušavala je njemu sve reći i izbaciti to iz sebe...al nije mogla...nije ni sama znala zašto...ali nikako to nije mogla sve izgovoriti...
Znala je ona da će je ostali početi primječivati tek onda kada će biti kasno...nakon svih svojih proživljenih godina samo je htjela da svi shvate da i ona postoji i da su za sve oni krivi...krenula je...držala je u ruci oštar nož...htjela je samo da sve završi...da njen život prestane...da je prestanu mučiti i napadati...sada joj nije više niti ljubav mogla pomoći...njezina želja da nestane sa ovoga svijeta bila je sada jača od one ljubavi prema slatkom osmjehu i prelijepim smeđim očima...od one koja ju je dosad spriječavala u tome...
Pala je na pod...u nadi da će stići do raja...i postati anđeo...
Post je objavljen 23.12.2008. u 17:34 sati.