“Pogledaj! Lav!”, naglo me budi jedan od mojih zambijskih suputnika. Upravo prolazimo kroz nacionalni park Mikumi gdje su putnici na Tazarinom vlaku počašćeni prizorima divljih životinja. Dok sam se uspio pribrati i pronaći naočale, lav je već odavno prošao. Ostalo je samo nekoliko impala. Ovih životinja, iako su dražesne i meni iskreno najljepše od antilopa, zaista ima posvuda po Africi. I afričkih divljih svinja.
Doručkujem crni čaj u restoran vagonu. Hrana je nestala. Zapravo, ostala je samo riža, ali nekako se ne mogu prisiliti da doručkujem rižu. Nema ni jaja, ni kruha, ni slanine. Ničega. Stvari u vlaku postaju sve ozbiljnije. Trebali bismo do podneva stići u Dar Es Salaam. Nadam se.
Što se tiče mog zdravstvenog stanja, temperatura, glavobolja i bolovi u zglobovima nestali su pa je zaključak, uz veliko olakšanje, da me malarija ipak na kraju nije zakačila. Mora da je bila nekakva viroza. No, još uvijek me brine nateknuta i ukočena desna strana lica.
Kojeg li oduševljenja u vlaku kada malo prije 11 sati počinjemo ulaziti u Dar Es Salaam. Kao i svaki drugi prenapučeni i naglo izrasli grad Trećeg svijeta, i Dar Es Salaam (ili najčešće samo skraćeno 'Dar') ima najprije svoje sirotinjske četvrti gdje ljudi žive u nestabilnim straćarama od zemlje ili šiblja ili lima s najčešće limenim krovom. Limenih krovova vidim u Tanzaniji puno više nego u susjednim zemljama. Vidio sam ih u Mbeyi, vidio sam ih u Makambaku, vidim ih ponovno sada u Daru. Puno ih je. Previše. Ali u Africi gdje novac ne pada s neba, u Africi gdje se svađa neminovna ne vrati li prodavač kusur od 50 lipa, u toj Africi limeni krov je najekonomičnije pokrivalo za kuću. Bit će veoma toplo unutra za ovih toplih afričkih dana, ali taj će limeni krov odolijevati kiši čak i tada kada poprimi onu tamnocrvenu boju hrđe i odolijevati će duže od slamnatog krova koji se mora svaku godinu ili dvije obnavljati. A obnova, bila ona i mikroskopska, košta.
Prenapučenost Tanzanije ne silazi mi s uma. Toliko ljudi. Većina tih 38 milijuna Tanzanijaca živi daleko ispod linije siromaštva i preživljava s možda jednim dolarom na dan. Mnogi hodaju bosi, posebice djeca, većina je ipak u plastičnim japankama 'Made in China' tipa, a samo najveći sretnici hodat će okolo u tenisicama ili cipelama. Ovi posljednji su gotovo nepostojeća vrsta. A oni koji i imaju par cipela, čuvat će ih brižljivo za neku posebnu situaciju poput odlaska u crkvu, na neku zabavu ili za putovanje na duže staze.
Ne mogu reći da se Tanzanijci unifromirano odijevaju jer to zaista nije istina. Većina je “europeizirana” ili “amerikanizirana” i odijevena u hlače i majice kratkih rukava s raznim logotipovima na poprsjima. Očito je da je riječ o second-hand odjeći. Siguran sam da su to iste one hlače i iste one majice koje mi, jednom kad ih prerastemo ili kad izađu iz mode, darujemo Caritasu i sličnim dobrotvornim organizacijama da ih dalje proslijede onima koji ih zaista trebaju. A ovi ljudi ih trebaju bez obzira kroz koliko su ruka oni prije toga prošli.
Ima i ljudi odijevenih u tradicionalnu odjeću. Vidim i žene i muškarce u kikoyima, tkanini nalik na plahtu koja se obavija oko donjeg dijela tijela poput haljine. No, pod dojmom sam da je ovo vrsta pred izumiranjem i da će ih biti sve manje i manje, a onda će možda za pet, možda deset, možda dvadeset godina posve nestati.
Kako se približavamo centru grada, slika kućeraka s limenim krovovima ostaje ista – dokaz da je Dar naglo i neplanski izraslo selo. Selo s dva i pol milijuna stanovnika! Najveća aglomeracija ljudi koju vidim od Cape Towna i Johannesburga tamo prije više od mjesec dana. Izaći iz željezničkog kolodvora je pravi mali poduhvat – laktarenje, preskakivanje preko reda; onako kako to rade Afrikanci. Nema pravila. Drugačije se ne može.
Ideja je bila ostati jednu noć u Daru, pokušati “uhvatiti” dušu ovog prenapučenog grada, a zatim se katamaranom uputiti na Zanzibar i par dana sunce i plaže i ljenčarenja prije povratka kući u ponedjeljak. No, čudni su putevi Božji, a još čudniji Tazarini pa sam zbog kašnjenja, ne od sat-dva, ne od pet sati, ne od deset, već puna dva dana (konačna računica je 1860km prijeđenih u 91 sat i 15 minuta), prisiljen promijeniti planove, preskočiti Dar i odmah uskočiti na katamaran za Zanzibar. Ostao mi je svega jedan dan i taj jedan jedini dan želim iskoristiti za plažu prije nego li se vratim u europsku hladovinu.
Dar nije nimalo simpatičan grad. Barem ne na prvi pogled. Za drugi pogled trebat ću se vratiti. Čudna je to mješavina Arabije i crne Afrike: kolekcija oronulih kuća kakva se viđa po arapskim zemljama poput Egipta ili Maroka, prljavština, nesnosna vrućina i vlaga u zraku (samo mozambikanski Tete mi sada pada na pamet), i promet. Ah taj promet. Svi se guraju, svi lako posežu za trubama kao što gangster poseže za revolverom, ali svi na kraju provode više vremena na mjestu, nego u pokretu. Dar ima previše ljudi i još više automobila i rezultat je posvemašnji prometni kaos.
Prevaren za gotovo stotinjak dolara prilikom mijenjanja novca (iako mi nikako nije jasno kako su to uspjeli učiniti jer sam cijelo vrijeme oči imao prikovane na novčanicama) drago mi je dok s zanzibarskog katamarana okrećem leđa Dar Es Salaamu. Katamaran je posljednja etapa moje overland pustolovine po Africi koja je počela prije više od dva mjeseca u Cape Townu i nakon mnogo automobila, kombija, minibuseva, autobusa, kamiona, vlaka i sada katamarana završava u Zanzibaru, otoku začina, otoku bijelih plaža i tirkiznog mora.
Malo sam zatečen kad na izlasku iz katamarana trebam ponovno proći kroz imigracijsku kontrolu:
“Zar to nisam već učinio u Tundumi u vlaku?!”
“Ovo je Zanzibar, a ne Tanzanija. Imamo autonomiju i posebnu imigracijsku politiku.”, odgovara službenik dok mi skenira putovnicu na digitalnom čitaču putovnica. Bio Zanzibar ili ne Tanzanija, mora se priznati da je puno moderniji od imigracijske procedure u Tundumi u 04:30 ujutro na Tazarinom vlaku.
Kasnije saznajem da Zanzibar zaista ima veliku autonomiju i da je Tanzanija službeno Ujedinjena Republika Tanzanija koju čine dva dijela; Tanzanija, odnosno kopno, i Zanzibar, otok. Svaki od tih dijelova ima svog predsjednika (ne postoji jedan jedinstveni predsjednik Ujedinjene Republike), postoje dva parlamenta i ne postoji onaj zajednički, već kada se odlučuje o nekom nacionalnom pitanju, svaki od dva parlamenta šalje nekoliko zastupnika da se dogovore. Novac je isti, tanzanijski šiling; zastave su različite (ali postoji zastava Ujedinjene Republike), a zajedničko Tanzaniji i Zanzibaru je i par ministarstava poput onog vanjskih poslova. Ovo me sve malo podsjeća na Austro-Ugarsku.
Još jedna stvar koje me iznenađuje, ali ugodno, jest turistički ured Zanzibara odlično opremljen i s ljubaznim osobljem odmah uz imigracijski ured. Ne sjećam se da sam vidio turistički ured na ovom putovanju. Turizam je glavni izvor prihoda na Zanzibaru i lokalno stanovništvo se jako trudi da se posjetitelj osjeća kao kod kuće.
Osoblje turističkog ureda pronalazi mi taksi do mog resorta na suprotnoj, istočnoj, strani otoka.
“Dat ću mu koji dolar više i zamoliti ga da mi malo pokaže Stone Town, glavni grad Zanzibara.”, razmišljam. Normalna cijena je 30 dolara i mislim da će desetak dolara na to biti sasvim dovoljno.
Stone Town je Dar Es Salaam u malom. Drugim riječima, spoj Arabije i Afrike. Kuće u veoma lošem stanju, neke doduše renovirane i te su prekrasne s prekrasnim izrezbarenim drvenim vratima i balkonima, ali većina samo što se ne sruši. Uske uličice s malo svijetla koje me podsjećaju na ulice starih gradova po Maroku. Poprilično prljave.
Tanzanija je 35-40% muslimanska zemlja, a 40-45% kršćanska. No, Zanzibar je čak 85% oaza islama. Žene su pokrivene, ali ne pokrivene na iranski ili saudijski način. Takve sam vidio svega jednu-dvije. Većina je odjevenea u žive boje, a najživlje su pomno izabrane marame koje daju tim ženama dozu elegancije. Sjećam se da sam slično primijetio i u Maleziji prije gotovo dvije godine. Mnogi muškarci šeću odjeveni u duge haljine do gležnjeva i s muslimanskim kapicama na glavama.
Ali koliko god sam dobio dojam da je Stone Town prljav grad, toliko je dojam prirode, odmah po izlasku iz grada, potpuno suprotan. Nigdje, i ponavljam, nigdje, u Africi nakon Južne Afrike nisam vidio tako čist okoliš uz prometnicu. Naprežem oči ne bih li ugledao koju plastičnu vrećicu, bocu ili limenku i dokazao sebi suprotno, ali bezuspješno. Uz cestu je samo puno palmi. Ne sjećam se da li sam ikada u životu vidio toliko gustoću palmi. Istina, u Mozambiku ih je bilo dosta. I u Vijetnamu i u Tajlandu. Ali ne ovoliko. Prekrasan je to prizor kako se mnoštvo visokih palmi njišu na vjetru. Tamo gdje nisu palme, visoko drveće gustih krošnji nadvilo se zaštitnički nad cestu stvarajući dojam prirodnog tunela. Mnoga od tih stabala imaju preko sto godina.
Paje se nalazi na istočnoj obali Zanzibara. Nekoliko je tu resorta, mnogi u rukama stranaca. Beach Paradise Bungalows drži simpatična Japanka koja mi za večeru sprema odličnu fuziju japanske i tanzanijske kuhinje: miso juha, škampi kuhani u umaku od češnjaka s pire krumpirom, špinat kuhan u kokosovom mlijeku i sashimi. Malo sam se zaželio sirove ribe.
More mi je pred vratima.