Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/laganemisli

Marketing

Za kraj...još jednom...

Pročitala sam opet sve svoje postove od onog davnog dana kada sam otvorila ovaj svoj blog. I shvatila sam da se od toga dana nije dogodilo ništa u mom životu što nisam sa vama podijelila. Sve one male radosti i velike tuge. Kraj jednog i početak novog života za Princeze i mene. Podijelila sam sa vama sve svoje tajne, one male i one velike. poklonila vam iskrenost u svakoj napisanoj riječi. Bili ste svjedoci jedne beskrajne ljubavi koja je i u tuzi i bolu bila predivna. Bili ste kritičari mojih tokova svijesti:). Bili ste prijatelji u noćima kada je samo tuga bila pored mene. Kada sam pomišljala da će me bol koju sam osijećala slomiti. Ali nekako sam se održala na nogama. Sakupila sve raspadnute komadiće sebe i tako je još uvijek. Ima me i to je za sada sve. Ne, nisam prestala željeti, što sam vama bezbroj puta ponovila, da želite. Nisam prestala vjerovati da za mene ne postoji ništa bolje od ovog života koji živim. Upravo u tome je i problem mogućnosti izbora, u samoj mogućnosti izbora. Kad imam samo ili - ili, meni bi trebala sredina, ali ne ova crtica između dva ili, jer ona nije izbor. Slali ste mi predivne riječi utjehe kada sam utjehu tražila u još jednoj neprospavanoj noći i molitvi da moja ljubav preživi i izbori svoju bitku. Dočekali ste me raširenih ruku kada sam se ipak vratila nakon što sam svog Anđela ispratila tamo kamo je morao poći. Uvjeravala sam i sebe i vas da je sve upravo onako kako je trebalo biti. Govorila sam vam da vrijeme donosi olakšanje, ali time sam samo tješila samu sebe i vi ste tješili mene iako ste vjerovatno znali da to baš i nije tako.Bili ste krasni virtualni prijatelji. Utjehu sam nekad nalazila u vašim postovima kada bi naišla na riječi koju su me najvjerovatnije trebale pronaći. Sad se moram pozdraviti sa vama. Možda ne zauvijek, ali već dugo ne mogu naći prave riječi da vam opišem svoje osjećaje. A mnogo ih je i bolni su, ali nekako ih ne mogu ispisati ovdje. Trebam se vjerovatno prvo sama sa njima suočiti. Presložiti potpuno čitav mozaik ovog svog života. Pa ako to jednog dana uspijem i budem još, možda se i vratim. Nikada vam neću prestati biti prijateljica. Nikada neću zaboraviti ove naše lijepe i ponekad tužne godine, ali otići moram. Razmišljala sam i o tome da blog u potpunosti izbrišem, ali imam osjećaj kao da bi time pobrisala dio sebe. I to onaj dio koji me je stvarao snažnijom nego ikada. Onaj dio sebe kada sam vraćala sebe sebi i u tome uspjela. I ne zaboravite samo još ovu rečenicu...neka vam ljubav uvijek bude vodilja a želja rukohvat.

Voli vas vaša Lagana



Post je objavljen 22.12.2008. u 18:46 sati.