Mala smo zemlja. Hrvatska ima stanovnika kao jedan kvart u New Yorku ili Londonu. Siromašna smo zemlja. To je činjenica bez obzira što vladajući drugačije govore. Zbog nedostatka novca u sport se bez obzira na sve malo ulaže. Nemojte gledati Hajduk, Dinamo, Cibonu jer oni nisu jedini u Hrvatskoj. Ima pojedinaca i kolektiva koji jedva krpaju kraj s krajem. Unatoč svemu, Hrvatska ima puno vrhunskih sportaša, grupnih medalja. Svježi primjer Ivica Kostelić. A da spomenem Janicu, Ivaniševića, Blanku, Filipa Udea, Vatrene 98. i sada, košarkaše nekada,a polako i sada i mnoge druge. Mnogi ljudi izvana često me pitaju što je to u našoj maloj zemlji. Kakav mi zrak udišemo kad imamo tako vrhunske sportaše u koje država nažalost jako malo ulaže. Odgovor je, po mom mišljenju, jedini: hrvatski sportaši imaju srce. Sportaši iz inozemstva igraju, natječu se zbog nekog svog zadovoljstva, novca, ima i iznimaka pa idu srcem , ali nigdje nema tog naboja kao u Lijepoj našoj. Zamislite Stipu Pletikosu koji pred svaku utakmicu stane na trenutak, pogledom prema gore, sklopljenih ruku i u molitvi s Bogom. Naši su starci, stričevi, ujci i braća u rat išli sa srcem, danas sportaši iz Hrvatske sa srcem idu u natjecanja i uspijevaju. Svaka im čast!
Post je objavljen 22.12.2008. u 15:06 sati.