Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/iamsocrasybecuseyou

Marketing

For something I can smile...For something I can die...For something I can live too, but the only reason for it, is you...=)

„Draaaaaacooooo!!! Idiote jedan glupi, smotani i kretenski!!! Ubit ću te gade pokvareni, marš u dupe Merlinovo!!!“derala sam se na svog dvominutno mlađeg brata nasred kolodvora King's Cross. On se samo smijao mojoj sovi, pokazujući na nju prstom, pokazujući svoje ružne bijele zube, tim osmijehom.
„Ha ha! Sada će tvoja sova doista znati zašto se zove Uška!“derao se svojim idiotskim glasom, te je u grkljan moje sove stavio prah „Velike uši“, nedavno kupljen u Weasleyevim čarozezama. Mojoj sovi su istog trenutka počele rasti dvo-kilometarske uši. Neki bezjaci su se začudili, i prstom pokazivali na moju sovu, dok su drugi govorili da je to neka predstava koju organizirava kolodvor. Bila sam toliko ljuta na Draca da sam mu doista mogla slomiti obje ruke…ne u metafori.
„Draaaaaco!!! Glupi majmune neobrazovni i glupi koji je izašao iz limenke Coca-Cole jer je u trgovini vilenjaka bio preružan, jesi li ti normalan???!“. Ne, nije. To je bio problem. Zbog toga sam mu se odlučila osvetiti. Sigurnim sam koracima sjela za klupu, pored nekog srednjovječnog gospodina koji je bio sav crven u licu, te su mu padale kapi znoja, dok je nešto slušao preko mobitela, i derao se. Brzim i nepokretnim pokretom uzela sam paketić, zamotan smeđim selotejpom, te prišla Dracovoj sovi.
„Sada će tvoja Narkomanka zaista shvatit što to znači biti…“rekla sam tiho, ali dovoljno glasno da me on može čuti.
„Ali moja sova se ne zove Narkomanka!“rekao je te mi prišao. Ali prekasno. Već sam sav BIJELI prah stavila u sovin kljun.
-Nessaaaaaaa!!! Jesi li ti normalna?!-derao se, te me odmaknuo od sove, ali prekasno. Njegova sova je već počela plesati Polku, te pričati Francuski. Nasmijala sam se sebi u bradu. Nije oduvijek tako bilo…zapravo, samo jednom ovako nije bilo…

//Flashback//
„Dlacko, hvaja ti!“rekla sam bratu kad mi je dao sličicu od čokoladnih žaba na Taylora Flitwicka…baš onu koja mi je nedostajala.
„Nema na čemu!“rekao je, te mi se osmjehnuo. Tata se okrenuo. Potrljao mu je glavu, te mu rekao nešto u stilu:
-E to je moj sin!-
Mama se samo nasmiješila. Vozili smo se u letećem autu prema kolodvoru King's Cross. Draco i ja nismo mogli spavat cijelu noć. Napokon ćemo stići u školu Hogwarts u koju su išli svi naši pretci.
„Tata, tata, a što je to Rawenclav?“upitala sam tatu. On se samo nasmiješio.
„To ti je jedan dom za mudre. Osnovao ga je čovjek koji se tako prezivao. Tamo idu svi koji su mudri i vole učiti. Ali to ti govorim već 30. put“rekao je, te je okrenuo volanom, kako bi zaokrenuo sljedeći zavoj.
„A tata, tata, hoćemo li mi pripasti Slytherinu?-upitao je Draco. Otac uzdahne, ali ipak odgovori:
„Pa, naravno da ćete tamo pripasti! Ako ne pripadnete, ja vas se odričem“rekao je Lucius ozbiljnim tonom. Mama je sve to htjela pretvorit u šalu.
„A ja vas se odričem ako budete Dumbledoreu postavili dinamit na stolicu! Kakvi ste, ne bih se začudila…“rekla je, te je uspjela Dracu oduči pažnju i nasmijati ga. Ali ne i meni.
„Tata, tata, a što ako ja pripadnem….Gry…gry…Gryffindoru?“upitala sam, mucajući oca.
„Lola, nemoj to ni spominjati! Vidjet ćeš, sve će biti u redu. Pripast ćeš Slytherinu, jer imaš Malfoyevu krv. Nemoj se ti meni ništa brinuti Lola…“rekao je, te mi uputio osmjeh. Više nije bilo šanse da razgovaramo o tome. Povjerovala sam mu. Bila sam sigurnija u to, nego išta u bilo što u svijetu…
//End of Flashback//

Mrzila sam praznike. Zato sam voljela ići u Hogwarts. Nosila sam svoj kufer, i sovu, te ušla u vlak poznatog Hogwarts-expresa. Prolazila sam kroz vagon. Nevjerojatno! Zašto svake godine prvašići zauzimaju sve vagone, a u svakom kupeu je samo jedno dijete?
Oh, hvala Bogu! Napokon sam našla neki prazan. Neuredno sam bacila stvari na pod, te legla na klupicu. Od umora, su mi se počele sklapati oči…a tada su, navrla sjećanja…dobro poznata sjećanja…
//Flashback//
„Draco, Draco, ovaj je gotovo prazan!“rekla sam, te pokazala na kupe prstom svom bratu. On se odvažio, te je nosio i moj i svoj kovčeg. Ja sam nosila obje sove u krletci. Pokucali smo na vrata, te ih malo odškrinuli.
„Oprosti, smijemo li se tu smjestiti?“ upitao je Draco, govoreći djevojčicama koje su vjerojatno također išle u prvi razred.
„Ovaj, naravno!“ rekla je lijepa djevojčica, sa plavim kovrčama od kose. Druga se nasmiješila, te je nastavila čitati knjigu: Povijest Hogwartsa.
„Čitaš Povijest Hogwartsa? Ja sam ju već pročitala tri puta. Jesi li znala da je u Velikoj dvorani začaran strop?“upitala sam sramežljivu djevojčicu. Ona je odvojila pogled od knjige, te je nasmiješeno odgovorila.
„Da, a si pročitala ono o Slytherinu na 10283 strani?“upitala je. Ja sam mahnula rukom.
„Naravno da jesam“. odgovorila sam joj. „Ja sam Nessa. A ti si?“, rekla sam, te joj pružila ruku. Djevojčica mi je također pruži.
„Ja sam Niccolete Granger.“ Rekla je.
„a ja sam Lucinda Lockhart. Vi ste pretpostavljam Malfoyevi?“ upitala je druga djevojčica, sa kovrčama, te se nasmiješila Dracu. Draco joj je kimnuo. Odjednom je još netko pokucao. Svi četvoro smo brzinom svjetlosti pogledali prema vratima. Na njima se nabijalo još 4 djevojčice. Polako su odškrinuli vrata.
„Ispričavamo se, vlak samo što nije krenuo, a mi još nismo našli kupe. Možemo li biti u vašem?“ rekla je još jedna plavuša, sa prelijepim plavim očima. Pogledala sam djevojčicu sa imenom Lus, upitnim pogledom. Napokon, ona je ipak prva bila u ovom kupeu, i na njoj je da odluči hoće li ikoga primiti u kupe. Lus se nasmiješila.
„Pa naravno! Što nas je više, to bolje!“rekla je svojim ushićenim glasom. Nasmiješila sam joj se.
Četiri djevojčice su sjele, i svaka se počela predstavljati. Ona koja je bila prva ušla, zvala se Nell, a shvatila sam da su one dvije iza nje bile lude sestre, Norrah i Vick, a iza njih…bila je djevojčica prelijepih plavih očiju, i zvala se Sihaja. Svi smo se bili raspričali, i gađali čokoladnim žabama. Tada sam ustala. Vlak je već odavno bio krenuo.
„Ispričavam se, trebam na wc“rekla sam, te sam krenula prema vratima kupea. Netko se brzo stvorio kraj mene.
„Hei, mogu sa tobom? Malo mi je mučno ovdje i zagušljivo“ rekla je Lus. Nasmiješila sam se.
„Ako hoćeš, slobodno“ rekla sam i slegnula ramenima.
Krenule smo. Prolazili smo raznim kupeima. Pored jednog smo samo malo zastale.
„Pssst…vidiš onog dječaka, ondje? Onaj crnokosi! Znaš li tko je on?“upitala je sa glasom, glasnoće vjetra, te tako zvonkim i lijepim. Pogledala sam. Ondje je sjedio štrkljav dječak, koji nije mogao imati više od 11 godina, crne boje kose, boje ugljena, i lijepe zelene oči…
„Što je sa njim?“upitala sam. Lus me gledala kao da sam pala sa Marsa. Kada se uvjerila da ju ne zezam, onda je rekla:
„To ti je Potter, Harry Potter. Poznat je po tome, neki govore, zato jer je uništio Crnog maga, tako mi je makar otac rekao…“govorila je Lus. Pozorno sam ju slušala.
„Crnog maga? Misliš, Vold…“
„Ne spominji njegovo ime! Još uvijek neki govore da je živ, i ne bi mu bilo drago da ga je tako nazvala neka djevojčica, koja još nije ni krenula u školu…neki govore, da bi svakog trena mogao iskočiti iza ugla…“govorila je tiho Lus, te smo taman stigli ispred ženskog wc-a.
„Wow, vidi ovu sličicu! Baš ona koja mi je nedostajala!“rekao je neki muški glas iza nas. Okrenule smo se. Bio je to dječak koji je sigurno išao na 5. ili u najmanju ruku na 6. godinu. Lus mu je prišla.
„Oprosti, molim te, možeš li vratiti tu karticu mojoj prijateljici?“upitala je, vadeći štapić. Gledala sam njegove crte lica. Bio je dosta debeo i jak, po građi. Po licu, nije bilo te šanse da joj popusti.
„Neću. I što ćeš mi učiniti?“upitao je, te počeo grohoto i zlobno smijati. Okrenuo se, i krenuo prema svom kupeu svojim debelim, malim koracima.
„Hm…možda ovo? Flagrate!“rekla je Lus, te je iz njenog štapića izašla plava svijetlost. Dječak je pao na pod i počeo se koprcat od boli, otvorenih usta, i očima punih boli. Brzo smo dotrčale do njega, te je Lus uzela onu sličicu koju mi on nije htio vratiti. Prije nego što smo potrčali prema kupeu, Lus ga je udarila nogom u lice.
„Lus!! Što to radiš!?“upitala sam. Ona se nasmijala.
„Ne brini…ništa što Madam Pomfrey neće izlječiti u 15 minuta…a osim toga, zaslužio je to!“rekla je ponosno, te zamahnula svojom kosom.
„O. Okej onda…a, kakva je bila ona čarolija koju si izvela?“upitala sam ju. Nasmijala se.
„Tu me čaroliju naučio moj otac, prije nekoliko dana. Rekao je, ako me itko bude gnjavio, da samo neka izvedem tu čaroliju. To ti je čarolija da mu izbiju čirevi po tijelu…“govorila je, te čim je to rekla, obje smo ubrzale tempo, i ubrzo stigle odmah do kupea.
Otada smo ja i Lus bile nerazdvojne…i sve sile svijeta, nisu nas mogle razdvojiti….
//End of Flashback//

Weeeeeeeeeeeeeeee! Nessa se vratila! I počela pisati priču ispočetka….
Dakle, ovako…
Neke sam likove izbacila…a to su ovi koji mi se nisu udostojili javljati posteve u ovom vremenu, dok sam bila odsutna, ili ove koji više ne pišu i nema te šanse da će se vratiti.
Svi ostali ste ostali, moram malo urediti boxove(definitivno :-)) i….to bi bilo to.
Nadam se da vam se svidio post…meni se(a mene se ne pita) post ne sviđa…ma znam da se ni vama, ali vi ćete mi lagat i govorit kako je dobar, i bla bla bla(opet kompleksi).
Znam da Nessa nije kao što je nekad bila…ali valjda će se vratiti sa vremenom.
Ovo neće biti kao prva Nessa, kao kada sam tek počela…neće biti djetinjasta niti prvenstveno biti ona glavna. Neće biti ni ova Nessa kakvu sa ju stvorila pred kraj svojih posteva, dakle neće biti opet samo „JA“, nego će radnja(valjda) imat smislenu radnju…dakle, ova Nessa, jednostavno će biti neki oblik mene, ili makar onaj oblik, kakav bih ja htjela biti…
Početak posta sam napisala prije tri mjeseca…a kraj danas. Odlučila sam se vratiti zbog toga jer se i Lus vratila. Baj d vej draga moja, happy godišnjica(obje =)).

iii….mislila sam vam još stvarno puno puno puno toga za reć, ali sam zaboravila…vjerojatno ću se kasno sjetiti, pa više neće imati smisla…xD…ajde, sada vas ostavljam da mi puno komate…xD….
Ajde Pozzdravlja vas vasha Nessica,
Sve vas bubim puuuno…
PuShA!!!


Post je objavljen 22.12.2008. u 13:00 sati.