"Vječni Galilejac": Pastiri i mudraci (6)
Samo onaj koji hoće učiti nalazi Učitelja; samo docilan nalazi Doktora, samo ponizan nalazi Uzvišenog. Jednostavne duše, kao što su Pastiri, nalaze Boga, jer znadu da ne znaju ništa. Prave učene duše, kao što su Mudraci, nalaze Boga, jer znadu da ne znaju sve. I od onda pa do danas veliku masu obraćenika Crkvi tvore jednostavne duše, kao siromašna žena, koja htjede postati katolkinjom da bi mogla moliti krunicu pred našim Gospodinom u tabernakulu; i doista učene duše, kao Chesterton, Lunn, Belloc, Maritain..., koji su toliko poznavali povijest, filozofiju i književnost da nisu mogli ostati daleko od Crkve, kad su jednom primili Božju milost.
Zato Bog šalje u svakom pojedinom razdoblju svece, koji se ističu krjepošću, a koja je svijetu tada najpotrebnija. U ovim danima oholosti i umišljenosti, Bog podiže Mali Cvijetak, Malu Tereziju, koja je bila jednostavna kao dijete, iako je posjedovala Mudrost koja spašava; koja je gledala veću snagu u ružama koje će sipati s neba, premda je živjela u vrijeme kad ljudi gledaju moć u velikim zemaljskim stvarima. Njenim zagovorom privedeno je na stotine tisuća obraćenika Mudrosti Jaslica i Jakosti Križa.
Krajnja jednostavnost i najveća učenost sastaju se u Crkvi. Po njoj nalazi neuki seljak i sveučilišni profesor zajednički temelj: oni znadu što svatko mora vjerovati. Prema tome možemo reći da je Crkva mjesto gdje smo svi uzajamno odgovorni za naše mišljenje. Učen čovjek znade što jednostavni mora vjerovati, naime da nema pod nebom drugog imena u kome bi se ljudi mogli spasiti, nego je ime Djeteta u Jaslicama.
Ali Herodi ovoga svijeta nikad ne nalaze Crkvu, kao što nikad ne nalaze ni Krista - pa ni onda kad ga kušaju ubiti. To je stoga što ljudi nikad ne osjećaju težnju prema Crkvi, dok ne prestanu raditi protiv nje. Oni moraju raditi iskreno - pa i kad se boje da Crkva ima pravo - a to, drugim riječima, znači da moramo biti ponizni.
Naš Gospodin nije rođen pod otvorenim nebom, pod koji bi ljudi mogli hodati uspravno, nego u spilji, u koju moraju ući samo prignuti. Sagibanje je sagibanje poniznosti. Neki su odviše ponosni da bi se prignuli i tako gube radost koja se nalazi unutar spilje. Pastiri i Mudraci bili su dovoljno ponizni da se prignu, a kad su se sagnuli uvidješe da se uopće ne nalaze u spilji, nego u nekom drugom svijetu, gdje živi jedna lijepa žena sa suncem nad glavom, s mjesecom pod nogama, a u rukama joj djetešce u čijim rukama počiva zemlja na kojoj živimo.
I kad su se Pastiri i Mudraci klanjali, ne znam jesu li Mudraci zavidjeli jednostavnima ili jednostavni mudrima. Držim da su mudraci zavidjeli Pastirima, jer način Pastira je brži - oni ne trebaju tako dugo dok pronađu Mudrost, koja je Bog.
Post je objavljen 20.12.2008. u 00:56 sati.