Podnaslov:
Kako stvoriti nenasilno dijete?
U prošlim smo postovima načeli nekoliko tema koje imaju veze s nasiljem ili agresijom a danas započinjemo temu aktivnog roditeljstva, kroz članak blogerice Kućanica u Japanu .
Aktivno roditeljstvo smatramo jednom od baza za spriječavanje nasilja odnosno osnovom za odgajanje nenasilne i stabilne djece. Roditelji su prvi i najvažniji odgojitelji vlastite djece. To nisu niti vrtić niti škola a niti Televizor ili Ulica.
Da li se smatrate aktivnim roditeljem ili je TV omiljena dadilja vašeg djeteta? Primjećujete li da vaše dijete nakon duljeg buljenja u neki od ekrana postaje agresivno i neposlušno? Znate li gdje i kako vaše dijete provodi svoje slobodno vrijeme? Poznajete li njegove prijatelje ili vas nije briga? Pokazujete li istinsko zanimanje za NJEGOV život, za školu ili probleme? Kada ste zadnji puta zajedno bili u kinu ili na klizanju, samo VI i vaše dijete? Ne sjećate se ili vas niti ne zanima? Nemate kontrole nad djetetom i nikakve prijetnje ili kazne ne pomažu u pokušajima odgoja? Pročitajte onda barem jedan od postova na temu aktivnog roditeljstva.
Odgoj djece je najuspješniji kada se zasniva na dobroj međusobnoj komunikaciji.
Pokušat ćemo kroz seriju postova o aktivnom roditeljstvu, a kasnije i o postavljanju granica, pokazati da je upravo ovakvo roditeljstvo način da se odgaja nenasilnu ali aktivnu i stabilnu djecu, bez batina naravno. Volite i poštujte svoje dijete! Pokažite svoju ljubav kroz akcije, hvalite ga i za sitnice. Potičite ga i govorite mu da SVE doista može postići, samo ako se dovoljno trudi. Rezultati bi vas mogli iznenaditi!
Mare
Kućanica u Japanu:
Igraj se sa mnom!
Kad su me urednice ovog bloga zamolile da napišem prilog o aktivnom roditeljstvu (active parenting), u prvi mah malo me zbunio taj pojam.
Je li riječ, pitala sam se, o nekoj novoj krilatici o kojoj bruji Europa, a koja je do mene na drugom kraju svijeta doprla sa zakašnjenjem?
Jesam li aktivni roditelj onda kada vodim glavnu riječ i jedina imam autoritet u odnosu prema svom djetetu, ili je naša komunikacija dvosmjerna?
Je li aktivno roditeljstvo nešto samo po sebi razumljivo i od prirode dano, ili je to umijeće koje se stječe 'u hodu', učeći i upoznavajući vlastito dijete?
Pokušala sam pristupiti tome obrnuto i zapitati se: može li se biti pasivni roditelj?
Znamo da se djeca ne odgajaju sama, i da su od trenutka svog rođenja ovisna o našoj brizi i njezi. Čim malo poodrastu, počinjemo ih podučavati i usmjeravati prema svijetu koji ih okružuje. U kasnijoj fazi slijedi školsko učenje i obrazovanje, i opet smo kao roditelji spremni da u svakom trenutku priskočimo u pomoć. Tu, onda, biti roditelj doslovno znači biti aktivno angažiran oko djeteta, i biti u tome nezamjenjiv.
Roditeljima koji se svojom djecom bave i s njima provode vrijeme, razgovor o aktivnom roditeljstvu možda će se učiniti neobičnim. Tako je kada pokušavamo razgovarati o stvarima koje bi se trebale činiti najprirodnijima na svijetu - ili smo ih barem prije držali takvima, pa za njihovo propitivanje nije bilo potrebe.
Danas, ipak, živimo u drugim vremenima. Onima poljuljanih vrijednosti, u kojima se dinamika društva mijenja i stalno postavlja nove izazove, naročito pred nas roditelje. Čini se kao da nikad nije bilo teže podizati djecu nego u ovo nemirno doba bez čvrstog moralnog oslonca. Vrijeme koje bi mnogi roditelji rado proveli s djecom, očevima i majkama danas hlapi kroz prste poput pijeska. Kako zadržati najsvjetlija zrnca?
Nije isto provodimo li svoje vrijeme uz dijete, radeći usput i druge stvari koje već moramo ili želimo obaviti, ili svjesno rezerviramo nekoliko slobodnih trenutaka jedino i isključivo za dijete. Često se čuje da je od svih darova koje djetetu možemo dati, najvrijedniji poklon - pažnja. A ona je često i jedino što dijete od nas treba.
Mi roditelji u svojoj prezauzetosti često poželimo obaviti više stvari istodobno, pa povedemo kćer ili sina u kupovinu, k liječniku, u posjet prijateljima. Koliko god se trudili, mi se za vrijeme tih aktivnosti nećemo moći u potpunosti posvetiti djetetu. Ono će možda na svoj način pokušati signalizirati da želi nastaviti igru s tatom ili mamom. Možda će biti neposlušno, plačljivo ili namjerno tražiti pažnju. Ako ga i kod kuće predugo vremena prepustimo samom sebi, iskazivat će ljutnju, frustraciju ili se povući u sebe. Što se više roditelj fizički i mentalno udaljava od djeteta, to je slabija ta važna poveznica topline i prisnosti između njih dvoje.
Za razliku od toga, roditelj koji svoju pažnju i svoje vrijeme (odgajatelji kažu: barem 30 minuta dnevno) usredotoči jedino i samo na dijete, bilo u igri, razgovoru ili zajedničkoj aktivnosti koju je dijete samo odabralo, a za vrijeme koje postoji interakcija između njih dvoje (ne pred televizorom...), djetetu daje cijelog sebe i pruža mu osjećaj sigurnosti i ljubavi. Kao mama ili tata, vi ste u tim trenucima nezamjenjivi, a vaše dijete raste naočigled. Ono osjeća da vas zanima što ono radi i kako to radi, da ga prihvaćate onakvim kakvo jest i da uživate u njegovu društvu samo zbog njega samog.
Moglo bi se, onda, zaključiti da aktivni roditelji, oni iskreno zainteresirani za osjećajni i doživljajni svijet svog djeteta, odgajaju isto takvu aktivnu, znatiželjnu, zainteresiranu i angažiranu djecu, i da se tim roditeljima uložen rad i trud s djetetom nagrađuje višestruko.
Spremna sam vjerovati kako ta tvrdnja stoji. Kao majka šestogodišnje djevojčice koja trenutno polazi vrtić, prolazim kroz sve lijepe i one manje ugodne razvojne faze tog dragog malog bića koje me naučilo svemu što znam kao roditelj. Užitak je odgajati dijete tako veselo, zaigrano i žedno znanja kao što je Mala. Za Malu je život igra, a igra život. U svaku svoju aktivnost unosi cijelu sebe i istinski uživa u njoj, kao što to samo djeca znaju.
Od najranije dobi naše kćeri suprug i ja mnogo s njom pričamo, igramo igrice i izmišljamo sitne zanimacije, nastojeći u djetetu pobuditi intelektualnu znatiželju bez forsiranja. Mala odlično reagira na takav input i prihvaća nas roditelje kao svoje najbolje učitelje o svijetu i životu. Za dosadu joj nikad nismo ni davali puno razloga, a male njezine nepodopštine tumačili smo kao izraz želje za dodatnom pažnjom, koju smo naravno uvijek pružali koliko je to bilo moguće.
Naša me djevojčica poučila da ni najljepše igračke ne vrijede puno ako se s njima ne poigra i mama. Tata je onaj koji s Malom najbolje slaže Lego kocke, igra igre pogađanja i uči je svirati klavir. Mama više voli šetnje, duge razgovore, listanje knjiga i čitanje priča. Naravno da ima i dana kad smo suprug i ja preumorni za igru skrivača, više nam se ne češljaju lutke, ili smo prehlađeni i nije nam do šetnje po vjetrovitom parku. Događa se da Mala tada, kao da nas želi podsjetiti na pravo koje joj po rođenju pripada, stane nasred sobe prepune igračaka i poviče: 'Danas se još nismo igrali!'
Da ne bude zabune: isto to dijete odlično se zna satima igrati samo, i čak protestira kada je u tome netko pokuša prekinuti. Od nas je naučila da i mi odrasli ponekad imamo iste potrebe. Naša kći dobro zna da tata i mama nisu na njezinom raspolaganju neograničeno, već da imaju i svoje obaveze i interese kojima se žele posvetiti. Princeza se za to vrijeme igra sama i u tišini.
Odgoj naše Male pokazao se zahtjevnim zadatkom koji je meni, a možda i mom suprugu, počesto zadavao glavobolje. Primjerice, Mala je toliko puna energije i tako je čvrste volje da to u igri ponekad iritira drugu djecu. Naši mali japanski prijatelji brzo se iscrpe i odustanu od natjecanja s Malom, dok ih ona razočarano poteže za rukav moleći: 'Igraj se sa mnom...
S našom živahnom djevojčicom provodim većinu vremena tijekom dana. Od početka se propitujem radim li ja to dobro, zašto ne mogu još bolje, i osjećaju li se ponekad i druge mame i drugi tate iscrpljeno i obeshrabreno kao i ja.
Ispada da takvo aktivno dijete kao što je Mala, hoćeš-nećeš, zahtijeva i aktivne roditelje. Dodam li tome našu specifičnu situaciju (privremenog) života u stranoj kulturi, u kojoj smo osim civilizacijskih i jezičnih izazova suočeni i s nepoznanicama drukčijeg odgojno-obrazovnog sistema, vjerujem da suprug i ja nismo ni mogli drugačije nego osmisliti odgojnu strategiju u kojoj ćemo od nove kulture prihvatiti najbolji dio, a u isto vrijeme pokušati ostati vjerni vlastitom kulturnom identitetu, načelima i vrijednostima i kao takve ih prenijeti na našu kćer. A ona već sad ima posve drukčije djetinjstvo od onoga svojih roditelja.
Kad je Mala prije tri godine krenula u privatni vrtić, koji funkcionira kao predškolska ustanova i u kojem se nastava izvodi posve na japanskom, te vlada za naše pojmove relativno rigidna disciplina, osjetila sam koliko je važno da dijete nakon pola dana provedenog u nepoznatoj sredini, tijekom popodneva kod kuće ima svoj mir. Iako mi novi život kućanice u početku nije uvijek bio po volji, smatram sretnom okolnošću što sam se u tom početnom periodu prilagođavanja japanskoj svakodnevici mogla u potpunosti posvetiti svom djetetu.
Dijete koje je pola dana slušalo nepoznati jezik, bilo okruženo novim ljudima i učilo nove stvari, trebalo je ta naša mirna popodneva za šetnje i igru u parku i slobodnu igru kod kuće bez pritiska sa strane. Iako je u Japanu normalna pojava da majke još sasvim malu djecu upisuju na razne tečajeve i radionice slobodnih aktivnosti, meni nikad nije bilo stalo do takvog načina 'korisnog' provođenja vremena. Mala i ja usredotočile smo se na običnu 'kućnu radinost' kakva nam je objema najbolje odgovarala. Vjerujem kako je to našoj djevojčici pomoglo da se otvori prema svijetu oko sebe. Nakon prvih šest mjeseci, Mala je od povučenog i nesigurnog djeteta koje je svakog dana u vrtić stizalo plačljivo i stišćući uza se svoga plišanog zeku, postepeno postajala sve sigurnija u sebe. Danas je to vrlo samosvjesna trojezična djevojčica koja, kao i većina njezinih malih prijatelja iz razreda, vlada čitavim nizom vještina primjerenih svojoj dobi, voli surađivati s drugima, a svoje tete odgajateljice obožava.
Osim kognitivnih i motoričkih znanja, uprava vrtića naše kćeri veliku pozornost poklanja razvoju vrijednosti i navika koje i u našoj obitelji držimo važnima, kao što su pristojno ponašanje i pozdravljanje, osobna higijena, odgovornost i radne navike. Pa iako mi u ove tri godine pojedine odgojno-obrazovne metode vrtića nisu uvijek bile razumljive, a ni simpatične, u krajnjoj liniji mogu s olakšanjem konstatirati kako je vrtić svo ovo vrijeme bio moj saveznik u odgoju kakav kod svoje kćeri želim postići, te da je i to bila iznimno sretna okolnost.
Čak i kad nemam toliko vremena za igru nakon vrtića, popodne još uvijek obavezno sjednem s Malom i dok ona jede svoju užinu, raspitujem se kakav je bio njezin dan. Nije važno što je njezin odgovor svaki dan vrlo sličan: zanimaju me stvari koje je proživjela, i želim od nje saznati kako ih je proživjela. Tu zapažam koliko se percepcija djeteta s vremenom mijenja i koliko ono brzo sazrijeva pričajući o svakodnevnim stvarima. Ujedno se trudim i malo smiriti dijete, vratiti ga u naš 'kućni mode' nakon dana u vrtiću ispunjenog uzbuđenjima i nestašlucima.
Nekoliko puta tjedno vodim Malu u park, koji nam je omiljeno odredište s obzirom da živimo u velikom gradu i u stanu bez vrta. Mala se vrlo veseli vožnji biciklom i trčkaranju na svježem zraku. Koje su promjene u prirodi od naše zadnje šetnje, ima li lijepog šarenog lišća, kako žive sitne životinje zimi, hoće li večeras izaći pun mjesec... beskrajne su teme o kojima se može razgovarati s Malom. Naravno da mi nije toliko važno što ćemo raditi u parku; više mi je stalo do boravka i kretanja izvan kuće. Park shvaćam kao svoje radno mjesto. Za park treba imati volje i energije - jer kakva nam je alternativa?
Tužna je činjenica da u japanskim gradovima živi mnogo djece koju majke rijetko ili nikad ne odvode u park ili šetnju, i koja nakon vrtića ili škole ostaju čamiti u svojoj sobi zureći u neki ekran. Upravo objavljeni rezultati istraživanja japanskog ministarstva obrazovanja pokazuju da oko 30% japanske vrtićke djece (dob 3-6 godina) ima oslabljen vid - vrlo vjerojatno uslijed predugog gledanja televizije i igranja video-igrica - dok oko 3% djece pati od astme, tipično za djecu koja premalo vremena provode na svježem zraku.
Izlazim li s Malom, za cilj naše šetnje najradije biram park ili javni vrt, a povremeno i zoološki vrt ili prirodoslovni muzej. Dok sam s djetetom, izbjegavam posjete kupovnim centrima i robnim kućama. U zemlji u kojoj je, kako je to netko jednom lijepo rekao, 'jedina organizirana religija konzumerizam', ekspedicije s Malom na takva mjesta dosad su prečesto završavale neželjenom kupnjom igračaka i nepotrebnih sitnica - čin koji kod djeteta stvara pogrešne zaključke. Trudim se objasniti Maloj da za poklone imamo Svetog Nikolu, Djeda Božićnjaka i njezin rođendan u listopadu. U našem omiljenom restoranu više se ne snebivaju kada plativši račun, uljudno odbijemo pripadajući bon za 'besplatnu' igračku za dijete. Hvala i dođite nam opet.
Držim kako su i obiteljski rituali i pravila vrlo važni kako bi dijete spoznalo granice svoga ponašanja i prihvatilo obaveze, ali i ostvarilo topliji odnos s roditeljem.
U našoj kući nema izričitih zabrana, ali zato ima ograničenja. Na primjer, kao i sva djeca, Mala obožava crtiće. Dopustim li joj gledanje crtića bez prethodnog dogovora koliko će to trajati, dobivam recept za obijest. Stoga ovih dana pokušavam naučiti Malu da treba prvo pitati smije li i kad uključiti televizor. Nepisano pravilo da nema gledanja TV-a prije 16 sati, kada počinje dječji program, već je na snazi. Kao i to da nema gledanja televizije nakon 20 sati, kada opasno pada razina kultiviranosti programa japanskih TV-postaja.
Dok gleda televiziju, maloj obavezno tutnem u ruke kakav slatkiš ili grickalicu. To je zdravo. Naročito ako je u malim količinama (blažena minijaturna japanska pakiranja...), i dovoljno udaljeno od trenutka kada će na stolu osvanuti svježe skuhana večera. Vuk sit, koza cijela i nema zanovijetanja za još malo čokolade.
Naša obitelj, kao i tolike druge u Japanu, preko tjedna nažalost rijetko sjeda za večeru kompletna - očevi su prezaposleni i vraćaju se najčešće kasno. Utoliko više mi je stalo da Mala i ja jedemo večeru zajedno, bez buke televizije, te da se i u tome zna red. Prije spavanja Mala katkad sama, a katkad uz moju pomoć pospremi sobu, prostre krevet (Japanese style) i opere zube. Prije spavanja obavezno joj pročitam neku kraću priču; vikendom je na tome angažiran tata.
Pogriješim li u slijedu obavljanja tih radnji, ili izvršim li malu varijaciju, Mala će protestirati i tražiti da to uradim onako kako smo to navikli.
Za četiri mjeseca Mala kreće u prvi razred osnovne škole. Svjesna sam kako se približava kraj jedne male epohe, i kako će se dosta toga u našoj obiteljskoj rutini promijeniti. Djeca rastu, male brige postaju velike, a velike se povećavaju. Mala će uskoro steći nove prijatelje, a ja ću vjerojatno upoznati neke nove mame. Poznato je koliko su japanske majke angažirane u odgoju i školovanju svoje djece, pa vjerujem kako će biti zanimljivo ponešto naučiti od njih. Možda udruženim snagama nastavimo raditi ono u čemu ja već uživam s djecom svojih prijateljica: igranju igrica i čitanju priča iz slikovnica, kada se čak i živahni osmogodišnjaci pretvaraju u oko i uho, odlažući na trenutak svoje Pokémon albume.
A možda i neće biti tako sjajno. Možda moja djevojčica u školi neće biti cool, jer još ne igra video-igrice i nema Tamagotchi; umjesto toga ona se još zabavlja origami papirom i ljepljivom trakom. Možda ću ja doista biti među onim rijetkim mamama koje drže kako Wii nije prikladan božićni dar za sedmogodišnjaka, i koja je čvrsto zasjela na poklopac PlayStationa kao da je Pandorina kutija.
Možda ćemo suprug i ja, kad je riječ o odgoju naše kćeri, morati iscrtati novu mapu svijeta i ponovno se prilagoditi okolnostima. Imam povjerenja u svoje snage i aktivno gazim naprijed. Sve bi trebalo biti moguće, sada kad me se još pita.
Kućanica u Japanu
Sad je red na vama, dragi čitatelji. Kakva su vaša iskustva u odgoju? Smatrate li se aktivnim roditeljem ili su pak TV ili Playstation omiljene dadilje za vaše dijete?
Smatrate li da bi se aktivno roditeljstvo trebalo AKTIVNO promovirati u cijeloj državi a kako bi se spriječilo sveprisutno i sve češće nasilje?
Što mislite o ovome i imate li prijedloge za način promocije? Nešto uz slogan: “Trgovački centar nije dječje igralište” ?
I za kraj, link na post-priču o dječaku koji je pokušao kupiti jedan sat očevog vremena.
Post je objavljen 16.12.2008. u 21:25 sati.