jednom davno to je bilo pravo veselje
pekli su se redovito kolači
i grlili smo se besplatno
nismo se prodavali za piće
tada kada se po snijegu ulicama hodalo
čvrstog škripućeg snijega više nema
tada su majke još brižnije bile
a ne ovako samo kruto sve odrađivale
ali još uvijek bolje nego mi sada
vrijeme je da si priznamo sebe
mi koji tražimo vapimo silujemo pijemo režemo
se
ja
njega
nju
mene
ti
pitamo se oboje kuda vodi ova slika
jesmo li naslikani i prisutni
kao moja naslikana djeca sutra
jedini koji će spasiti moj tmuran dan
kao i večer koja nosi baileys sa sobom
mazi me i miluje da lakše usnem san
kako me samo zna
večer ta.
Post je objavljen 15.12.2008. u 23:36 sati.