Sanjam...
Majka i njezina jedina sestra zastale su u gužvi na graničnom prijelazu. Most koji odvaja dva Broda čvorište je blagdanskog prometnog kraha. Iz suprotnog smjera u susret im dolazi gigantska cisterna za naftu u vlasništvu Rusa koji su preuzeli svaku nadu za oporavak ekonomije u palom Brodu, onom u koji su se uputile. Vozač gubi kontrolu nad vozilom i odbija se nasumce od jednu pa od drugu ogradu, rušeći pritom sve automobile koji mu se nalaze na putu u već prije krvlju zagađenu rijeku.
Zvoni mi telefon. Moja mala sekica zove da kaže da je čula za veliku prometnu na mostu s mišlju kako su nam majke ondje zaglavile. Oblačim se, istrčavam iz stana, ulazim u auto, odlazim po nju. Prevelika je gužva. Policija, hitna, vatrogasci... svi su se okupili oko tragedije koja se dogodila. Parkiram daleko ispred granice. Trčimo i probijamo se kroz gomilu. Policajci drže list papira s popisom utopljenika iz rijeke. Sekica se otima i grabi popis tražeći pogledom prezime svoje majke i odahne nad činjenicom da ga nema na papiru. Trgam joj papir iz ruke i pri samom dnu gledam u svoje prezime, u prezime svoje majke.
Gubim ravnotežu, osjećaj u koljenima. To je moja Majka. To je jedina osoba koju sam još imala na ovom svijetu. Moja Majka... Moja lijepa plavokosa, smeđooka Majka. Osjećaj izgubljenosti vlastitog identiteta; smrt svakog korijena koji sam ikada imala. Moja Majka. Majko, zar i ti?
Što sad? Kako sad? Čija sam sada?
Trčim kući. Kome da se obratim? Njezin najbolji prijatelj – njezin brat, moram ga zvati. Tko zna gdje je on... Imam samo broj njegove žene. Zovem ju. Bez ikakvog objašnjenja, polupiskutavim glasom, kroz suze, molim ju da mi da njegov broj. Hitno ga trebam.
- Dođite, odmah. Majke više nema. Moja Majka je mrtva. Dolazite odmah.
Dolazi. Sjedim u našem kafiću i razmišljam o apsolutno glupoj stvari. Moja Majka je voljela oaj posao. Posao mora nastaviti. Mora. Toliko se borila. Sad moram ja. Moja je odgovornost sve ovo što imamo. Ona bi to htjela. Isuse, nje nema. Pa kako ću ja to? Ja ništa ne znam o tome. Imam osjećaj da sam sama koliko nikada u životu. Sjećam se koliko se brinula oko grijanja u mom stanu u Zagrebu, da mi ne bi bilo hladno. Zvala me tisuću puta dnevno da mi kaže da me voli. Zvala me svako jutro da mi poželi dobar dan i svaku večer da mi poželi lijepe snove. Bože, zašto si mi i nju uzeo? Sad sam sama.
Sjedim nasuprot njega i neprirodno mirnim i hladnim glasom govorim mu:
- Ovo morate srediti. Molim vas, brinite se za ovo kako god znate, ja ne mogu. Majka ne bi dala da ovo ode u kurac. Radite. Ona bi htjela da ja završim prvo školu. Čuvajte mi ovo. Radit ću koliko budem mogla i kad budem stizala. Sve ću napraviti, ali moram školu završiti. Majka bi to htjela. Moja Majka bi to htjela. Ja... Knjigovođa, moram otići kod nje. Moram reći poslovođi da ću ju kontrolirati koliko uspijem. Ovi iz Zagreba... moram ih odmah nazvati da im kažem da sam ja sad vlasnik ovoga.
- Vedrana, molim te, smiri se. – grli me, a ja ne mogu prestati plakati. Moje Majke nema. Nema je i neće se vratiti. Moja Majka je mrtva. Utopila se. Zaboga, je li morala tako odvratno umrijeti. Sigurno se patila. Moja Majka.
Odlazim. Ne znam kamo idem. Idem kod tate na groblje. Vrištim na njega. On nas je trebao čuvati. Koji kurac on radi ako je moja Majka sad mrtva? Zašto ju nije čuvao? To je moja Majka. Nemam više nikoga.
Apsolutni teror misli, osjećaja i zlih slutnji...
Budim se...
Budi me poziv Majke. Moje jedne i jedine Majke. Jedine osobe koju imam u ovom svemiru. Moja Majka. Bože, kako je lijep njezin glas. Bože, kako je lijepa njezina zabrinutost za mene. Njezina Ljubav... Moja Majka.
Post je objavljen 15.12.2008. u 21:09 sati.