Vratio se osmijeh i vratila se nada, vratila se toplina i vani se sprema snijeg. Probudilo se dijete u meni, ono isto koje je palo u vrecu s brasnom i danas se ponasa kao da je takvo. Mora da sam dobrano lupila glavom kad gledam na sve tako naopako i da mi to majka stalno spominje.
Naravno da je nada izostala sto se tice skripte koja lezi tu pored, nekako vjerujem u to da sto god se dogodilo ujutro bit cu sretna jer poraz ili prolaz ce biti tek nova zgoda.
Ono cemu se svakako vise radujem da cu nakon te zgode bar spavati jer ne sjecam se kad sam spavala manje nego sad. Odem u krevet, vrtim se neko vrijeme,uspijem i zaspat pa se probudim kako u snu govorim. Radije cu budna sanjat da sam dio nekih drugih zivotnih prilika a ne ovih sadasnjih i svjesna da moji pokusaji da uspijem nisu izostali.
Agonija, moje strpljenje, nemir i tolerancija su zauvijek prekinute. Hedonisticki sam se prepustila da sve sto je kulminiralo i izadje iz mene, oslobodila sam se i pruzila ruku uzitku topljene cokolade u ustima, prepustila muzici i pokretu, u velu dima cigarete izbacila bijes.
Sad sam opet ja, nakon toliko vremena potrosenog na trud da shvatim i prihvatim, oprostim. Oprostila sam sve, zato i jesam s osmjehom na licu..
Kako bi moj otac rekao "Ljubavi ce uvijek biti dok je nas.." i vise mi nije zao.
Bili smo djeca i ostala su djeca koja ce uci samnom u igru zvanu "Moj zivot", stoga osmijehom dalje!
Post je objavljen 14.12.2008. u 23:35 sati.