Lusaka je grad novijeg datuma. Počinje postojati tek krajem 19. stoljeća kao jedno od naselja uz željezničku prugu koju je Cecil Rhodes počeo graditi s namjerom da poveže Cape Town s Kairom. Cecil Rhodes nije uspio u svom naumu da izgradi afričku transkontinentalnu prugu, ali “rođena” je Lusaka koja 1935. godine zamjenjuje Livingstone kao glavni grad Sjeverne Rodezije, tada britanske kolonije. Malo je toga danas u Lusaki iz kolonijalnog doba. Većina građevina je tipična soc-arhitektura koju smo toliko naučeni viđati po našim većim gradovima, kao i onima okolnih zemalja. Dok šećem gradom imam osjećaj kao da sam zapeo u 1970-tima. No, za razliku od nekih drugih glavnih gradova kroz koje sam prošao na ovom putovanju koji uopće nisu nalikovali na gradove, a kamoli na glavne gradove, Lusaka izgleda kao dostojna metropola Zambije. Glavna ulica je Cairo Road, široka avenija omeđena drvoredima i s nekoliko visokih nebodera (u koje nitko nije uložio ni cent od njihove izgradnje u 70-tima). Tu su banke, trgovine, restorani i kafići. Znam da će ovo zvučati čudno, ali neka je posebna atmosfera i sviđa mi se ovaj štih 70-tih. Sjedam u jednu pekarnicu na Cairo Roadu i doručkujem krafne. Poput domaćih su. Uzimam ih nekoliko i za put.
Nakon Zambije moja sljedeća destinacija je Tanzanija i, iako se viza bez problema može dobiti na granici, uzimam taksi i put tanzanijskog veleposlanstva. Dosta sam hodao po rubu s imigracijskim službenicima i vizama na granici i iskreno dosta mi je toga. Ovu želim imati unaprijed. Taksi me vozi kroz Tito Road prema četvrti s veleposlanstvima. Tito je imao odlične veze s državnicima zemalja Trećeg svijeta i posebice s ovim afričkim zemljama. Zanimljivo je da je danas nama Hrvatima potrebna viza za svaku rupu u Africi. Hvala Bogu da je Tanzanija razumna zemlja pa je njihova viza samo čista formalnost. Ispunjavam formular, prilažem dvije slike i dva sata kasnije tanzanijska je viza naljepljena u moju putovnicu. Prije nego li krenem za Livingstone, odlazim do sjedišta Tazare i kupujem kartu za vlak koji će me u utorak odvesti iz Zambije u Dar-Es-Salaam u Tanzaniji. Do utorka fale četiri dana, ali karata za krevet u prvoj klasi više nema. Na kraju odlučujem uzeti krevet u drugoj klasi i nadam se da ću kartu moći zamijeniti za prvu klasu na dan putovanja. Ponekad ljudi odustanu u posljednji tren. U nadi je spas...
Već sam skoro dva mjeseca u Africi i, vjerovali ili ne, još uvijek me fascinira kako ovi Afrikanci s lakoćom lažu. Čim zinu, lažu. I sve ove crkve koje viđam na svakom koraku po Africi, a neke od njih imaju veoma maštovita imena poput Crkva kruha Gospodnjega, očito im nisu uspjele pomoći. Dolazim ja tako na intercity autobusni kolodvor u Lusaki i pitam za bus za Livingstone.
“Boss, ovaj ide u 13:00 sati.”, pokazuje mi Afrikanac na autobus. Pitam ga da li trebam čekati da se čitav autobus od tko zna koliko mjesta napuni ili zaista ide u 13:00 sati, bio on pun ili ne.
“Sigurno ide u 13:00 sati. To je time-bus. Don't worry.”, odgovara mi.
Kupujem kartu i pitam ga koliko ima vožnje do Livingstonea.
“Šest sati.”, odgovara kao iz topa.
Krećemo u 13:30. Raspitujem se kod suputnika i saznajem da je ovaj bus i trebao krenuti u 13:30, a ne u 13:00 sati. Znam da pola sata nije puno, ali zaista me nervira ovakvo ponašanje. Do Livingstonea je cca 480 kilometara i, s izuzetkom posljednjih 70-tak kilometara rupičaste ceste, cesta je zadovoljavajuća. No, uz sva stajanja putem da se sad netko iskrca, a netko ukrca, do Livingstonea nam je trebalo osam sati. Šest i osam sati nije ni približno isto. A vozač i njegovi kompanjoni dobro su od početka znali koliko je sati potrebno da se iz Lusake dođe u Livingstone. Kao da je istinu teško reći?! Danas sam zaista indigniran. Valjda je kap prelila čašu. Afrika se nikada neće promijeniti na bolje. Afrika nikada neće krenuti naprijed jer velika većina ovih Afrikanaca je potpuno nesposobna. Znam kako sve ovo zvuči...
Uzimam hotel u centru grada. New Fairmount Hotel, nedavno restauriran, odličan je omjer cijene i kvalitete što me u Africi, u kojoj su hoteli precijenjeni, zaista iznenađuje. Soba je prostrana, čista i udobna, klima radi kao urica, a imam čak i besplatan wireless internet. Osoblje ljubaznije ne može biti. Prvo sam namjeravao ostati samo jednu noć u centru, a onda se prebaciti negdje na obalu Zambezija, ali na kraju odlučujem produžiti svoj boravak u Fairmountu na tri dana.