Marketing
Prosila sam da postanem bogata*iliti američki san*
Zima se skrovito zavlači u svaku pukotinu te pljesnive sobe.
Sleđuje prašinu i skriva sunce.
Zubato se smije i grize te za obraze.
Uvlači pod kožu potpuno beščujno, i ledi ti poru po poru.
Parazitira u atomima tebe same i ne boli te do spoznaje.
Zar nije rečeno blaženi u neznanju?
Jesam li morala čuti? Jesam li morala propitkivati?
Sol na rani, voda u koljenu, šećer u krvi i eto ti kompletne gurmanske večere.
Žudjela sam za smislom (a laž je ako kažem da više ne žudim), težila sam višem cilju (a lagala bih kad bih rekla da mu više ne težim) i sanjala o ispunjenju (neistina bi bila da kažem da više ne sanjam o potonjem).
Što sam dobila? Što sam uopće htjela?
Ja sam prosjak.
Prosim dane da ne bježe, da mi udjele tračak svjetla i sunca u očima, prosim za mrvicom vjetra da mi štipa obraze i malo snijega da mi koža popuca od hladne zimske radosti.
Prosila sam od dana da mi podare šalicu vrućeg čaja i radost na usnama.
Prosila sam htijući se obogatiti.
Ana, prosjačenjem nećeš među bogate. Bogatstvo ište pošten posao i mukotrpan rad.
Ili budi narkoboss.
Post je objavljen 14.12.2008. u 16:23 sati.