Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nacugivara

Marketing

Moj Križni Put- finale...

Zašto me partizanski vodnik pokušao braniti?-Kad smo bježali iz Zagreba prema Austriji, kod Zidanog Mosta su nas, kako sam već rekao, dočekali partizani. Za samo pola sata borbe mi smo ih razjurili. Njega sam našao sakrivena u jednoj rupi sa četiri partizanke i još jednim partizanom. Ja sam došao nad rupu sa strojnicom u rukama i prstom na obaraču. Nisam ih htio ubiti, nego sam im rekao: «Ja vas neću dirati, ali ne dirajte ni vi nas. Lezite i šutite.» I taj partizanski vodnik je mene tu kod Ivanić-Grada poznao po glasu, a ne po izgledu ili odjeći. Bio sam bos i napola gol, a u meni je bilo svega 48 kilograma. Začudio sam se kako me je mogao poznati. On mi je odgovorio: "Poznao sam te po avazu (glasu)"
U Koprivnici sam dobio tifus. Prebolio sam ga u šljiviku. Bilo nas je 35 tifusara. Tu su nas ostavili. Spasile su nas žene iz mjesta, donosile su nam mlijeka i hrane. Sva sreća da sam dobio tifus i tu ostao. Kasnije sam čuo, da su sve iz naše kolone malo po malo pobili. Kad smo preboljeli tifus, došli su po nas da čistimo mine oko Koprivnice. Srećom to nije bilo tako teško jer su nam dali i karte minskih polja. Iz Koprivnice smo vlakom otputovali u Zemun. Iz Zemuna smo išli pješice u Beograd na željezničku stanicu. U Beogradu, kad smo prešli iz Zemuna u Beograd, pričekali su nas Srbi. Počeli su nas svačim tući. Bacali su po nama konjsku i goveđu izmetinu. Nije bilo pogrde koju nam nisu govorili. Sprovodnik od Koprivnice do Beograda bio je Hrvat. Nama je zapovijedao, da na sred ceste sjednemo. On je otišao na telefon i zovnuo komandu grada i zatražio da mu hitno pošalju četiri vojnika sa oružjem. Kad su vojnici došli, naredio im je da napune oružje i da nas vode u beogradsku željezničku stanicu. Još im je naredio, da ne smiju dozvoliti da u nas netko dira. Neka ga odmah ubiju! Par trenutaka iza toga se jedan stari Srbin zaletio na nas sa štapom da nas udara. Jedan vojnik ga na mjestu ubio. Kad su to ostali vidjeli više nas do željezničke stanice nisu napadali. Na željezničkoj stanici je bilo porušenih zgrada. Kako nas nisu smjeli tući da ih vojnici vide, bacali su cigle preko zida na nas, ne bi li kojega od nas pogodili. Kad je došao vlak utjerali su nas u vlak za Kragujevac. U Kragujevcu su nam naredili da izađemo. Odveli su nas ispod Kragujevca do jednog mosta koji je bio oštećen. Vlak je preko njega vozio sa smanjenom brzinom. Nas su razdvojili na obje strane uz prugu. Putnici u vlaku su već bili obaviješteni tko smo mi i što oni trebaju činiti. Na našu sreću nisu mogli ništa drugo nego su po nama pljuvali. Kako su većinom to bili seljaci iz okolice koji su išli na pazar u Kragujevac i vozili na pazar jaja, pomidore... tukli su nas jajima i pomidorama, a mi bismo ih bili tako rado pojeli! Kad je to saznao komandant grada Kragujevca došao nas je obići, ali mu stražari nisu dali k nama ni blizu. Rekli su mu: «Nisi nas postavio na stražu. S nama nemaš ništa.» On se vratio nazad, da vidi, tko nas je tu doveo i odakle smo došli. Na njegovu intervenciju došli su drugi stražari, poveli nas odatle i doveli su nas u zgradu vojno-tehničkog zavoda koja je inače bila dobro porušena. Nakon četiri dana i četiri noći tu su nam dali čaj ili bolje reći nešto što se nazivalo čaj. Nisu nam ništa dali jesti dok nismo popili tri čaja. Tek tada su nam dali po komadić kruha i neke juhe. Poslije toga su nas doveli u artiljerijsku vojarnu gdje smo bili pomiješani sa Albancima i drugima narodima. Rekli su nam, da njima treba vojske, da ćemo i mi biti vojnici. Nakon deset dana su nas izveli vani grada. Tamo je bilo zaprežnih kola i konja. Naredili su nam, da idemo iz brda Kotlenika izvlačiti drva. Tu sam radio nešto više od dva mjeseca. Davali su nam svaki dan po dva komada kruha. To je za nas bilo nešto veliko, ali smo bili goli i bosi. Srećom još nije bila počela prava studen. Ta smo drva ukrcavali u vagone. Nakon ta dva mjeseca su nas pozvali u 8.krajišku i dali nam vojničke iskaznice i poslali su nas kući. Od kada su mi partizani odnijeli obuću sa nogu u Mariboru 17.svibnja nisam se obuo dok nisam došao kući 17. 10.1945. godine. Punih pet mjeseci bio sam bos. Ovo je samo jedna sitnica od svega onoga što sam podnio na "Križnom putu".


Post je objavljen 13.12.2008. u 13:38 sati.