Posljednjih dana sam tuzna, ocajna, sama, neshvacena i ljuta. Sto sam ono sve? Sve sam.
Bezobzirna i bezobrazna ali i spremna da me se uvjeri da sam losa osoba. Mozda i jesam losa ali nismo li svi u neku ruku losi? Nikad nisam bila sebicna osim pred panikom i pressingom obaveza. Cijenim sve: i zivot kao takav i adrenalinu koju nosi i lude izlaske i nezaboravnu zabavu ali i potrebu za radom i disciplinom, za prioritetima, obavezama i mogucnostima..
Danas, prvi dan nakon dugo vremena, sam uspjela ustati odmorna i zeljna pokreta, zeljna muzike i plesa. Zasto? Ne mogu zivjeti u oklopu i stidjet se svog jada, imam i dostojanstvo i zelim ga pokazat.
Ljubav nije presusila, pritisce srce i neda mu mira. Nisam indiferentna i boli me. Niz mojih pogresnih koraka i niz Njegovih losih rijeci i postupaka dovele su me do ovog..da to ne mogu rec. Ne mogu, ne zelim dati dojam da sam kuja i da me vise vesele poruke pune lijepih misli i podrske sto pronalazim u inboxu. Zar je moguce da smo mi idalje stranci? Zar je moguce da me vesele poruke strancima?
Nadala sam se da ce mi ovo biti najljepse doba godine.. nadala. Pretvorila sam ovo sve u najteze doba godine puno losih vibracija. Ne znam sto da radim, ne znam ni sto zelim.. znam samo da ispisujem poruke strancu..
Post je objavljen 10.12.2008. u 22:58 sati.