Rodio sam se na Dragoviji 22.07.1924. godine, od oca Petra Volarevića zvanog "Ćirko" i majke Anice r. Talajić, rodom sa Novih Sela. Na krštenju mi dadoše ime Ivan. Možda mi dadoše ime u čast zaštitnika Dragovije sv. Ivana Krstitelja. Bilo nas je devetero braće i sestara. Sedam braće i dvije sestre. Pošao sam u vojsku u domobrane o1. o5. 1944. godine. U vojsku me pozvalo redovno. To znači, da sam išao na poziv u vojsku, a ne dragovoljno. Pošao sam u Sisak. Odatle su me za par dana opremili u Nizozemsku u Groningen. Tu sam završio regrutsku obuku. Odatle su nas poslali na Baltik, Sjeverno more. Sa Baltika su nas poslali u studenome 1944. godine u Trst. Tu sam bio dva mjeseca. Iz Trsta su me poslali u Zagreb pri Ministarstvo oružanih snaga. Bio sam u Posadnoj bojni. To će reći, da nismo išli u rat nego smo bili straža pri ministarstvu. Tu sam bio stražar do 07. svibnja 1945. godine. Djelatnici Ministarstva obrane su kao i drugi pobjegli iz Zagreba sa vozilima, a mi smo ostali sami, prepušteni sami sebi, bez zapovjedništva. Mi vojnici nismo znali ni kamo ćemo, ni s kime ćemo. Da spasim glavu ja sam se pridružio ustaškoj bojni Frane Sudara. Krenuli smo pješice za Sloveniju. Put je bio težak. Bilo je i borbe. Kod Zidanog Mosta su nas pričekali partizani i napali nas. Vikali su nam: "Majku vam hrvatsku, ne ćete proći da su vam željezni zubi." Borba je s partizanima trajala jedno pola sata. Tu smo partizane naprosto rastjerali i pošli smo naprijed prema Bleiburgu. Do Bleiburga nitko nas više nije napadao. Kad smo došli blizu Bleiburga tu smo stali. Na bleiburškom polju je bilo veliko mnoštvo vojske. Nadlijetali su nas neki crni zrakoplovi. Letjeli su tako nisko, da su nam kape letjele sa glava. Naši oficiri su nas popisali. Rekli su, da to moraju predati svojoj višoj vlasti. Naše oficire su pozvali u jedan obližnji dvorac na pregovore sa partizanima. Partizani su naredili, da dignemo bijele zastave. Ako zastava nemamo, da svučemo košulje sa sebe i košulje na štap dignemo. Podrugljivo su nam govorili, da nam košulje i tako više ne će trebati. Tu je nastala velika pometnja. Niti znaš s kime ćeš, niti kako ćeš, a ni kuda ćeš. Tu sam se sastao sa svojim župljanima: Jozom Sutonom, Jurom Markotom, Ivanom Volarevićem i još jednim Volarevićem iz Pruda, te sa Matom Bebićem i Mićom Marevićem sa Dragovije. Tu smo se sastali, zapalili cigaretu i mislili smo, da se više nikada ne ćemo sastati ni vidjeti. Mrak se primakao. Partizani su se među nas umiješali. Mi smo oružje već prije odložili. Jedan partizan je u vojno teretno auto ukrcavao svoj vod partizana. Ja sam se nekako ukrcao s njima i prevezli su me u Maribor, a ovi moji mještani su svi ostali kod Bleiburga i u jutro su ih partizani sve pobili. Tako se dogodilo ono čega smo se u večer bojali, da se više ne ćemo vidjeti. Nisu ih ni pretresali ni popisivali.
Post je objavljen 10.12.2008. u 15:05 sati.