Kai
"draga Sandra..
znam kako ti je..i ja sam izgubila meni blisku osobu,i ona je bila anđeo, imala je samo 12 godina..prvih sam se godina teško nosila s njenom smrću, ni sada nemogu reći da mi je puno lakše,ali na neki način-barem malo jest..onog dana kad sam shvatila da je ona uvijek pored mene bez obzira gdje ja bila i što radila shvatila sam da se nikad nismo razdvojile..lakše mi je kad je zamišljam pored sebe,kako samnom sudjeluje u svemu, kako se smije mojim šalama, kako se ne šetam sama gradom..ne,ja se ne sjećam prošlosti koja boli-već stvaram budućnost u kojoj je i ona prisutna..ne daj da ti netko kaže da zaboraviš Stellu ili da se osjećaš loše kad se smiješ,a ona nije prisutna..počni vjerovati da je tu i zaista će i biti..nisam religiozna osoba,ali vjerujem da duše ljudi koji iza sebe ostavljaju voljene,na neki način dio njih uvijek ostane sa nama..samo vjeruj da je tu i osjetit ćeš je..ti znaš najbolje od svih da te ona nikad ne bi posve napustila.."
Draga Kai - što ti je bila ta malena anđelica? Sestra? Dijete? Moja sućut draga…
Meni takva utjeha treba za moju Tinu, nju bi htjela nekako uvjeriti da je njezina seka kraj nje i da misli na nju i da ju nikada nije i neće napustiti. Želim da proživi svoj život onako kako to zaslužuje, onako kako to želi, da nađe svoj put i svoju sreću, s tugom u srcu naravno, ali ipak da se iz nje izvuče......
Ali ja? Mama? Ne mogu. Ne ide. Ja čeznem za njezinim tijelom, za rukicama oko vrata, za poljupcima, za glasom, za kosom, za očima, čeznem za njezinim ŽIVOTOM. A voljela je živjeti, veselila se svakom novom danu.......nemam utjehu u tome što ju zamišljam kraj sebe......voljela bih da imam, zaista bih, vjerujem da bi mi bilo mrvicu lakše, ali ne mogu mi te lijepe misli zamijeniti nju - živu i sve ono gore nabrojano.....jednostavno ne mogu....ne znam što nose godine......možda ću se jednom morati s tim pomiriti............da ju više nikada neću zagrliti, da se neću veseliti njezinom odrastanju, njezinom uspjehu, njezinim ispunjavanjima snova i želja..........svemu onome čemu se majke vesele kod svoje djece.......Ja se moram zadovoljiti maštanjem i zamišljanjem da je ona kraj mene.......a eto, nisam takva i nije mi to dovoljno.......zapravo tada je bol najjača.....jer kad joj vizualiziram lice i oči ja tada ostajem bez zraka......i doslovce padam na koljena........poražena od života.....luda od boli....
Ali ipak pokušavam ponekad, jer je ta čežnja za njom jača od mog razuma
Pisanjem ovog bloga ja se nekako i trudim tako živjeti, zamišljati ju tu kraj mene ili u meni ili već bilo gdje.........pisati joj pisma........pričati joj..........raditi sve ovo što radim ovdje za nju........potajno se nadati da to ona vidi.......i to je najviše što mogu za sebe napraviti.......ali na žalost to mi nije dovoljno..... ima trenutaka kad pomislim sve to prestati raditi, izbrisati, napustiti, ionako nema smisla........ nje nema kraj mene i nikada je više neće biti.......sve je ionako uzalud...
Još uvijek ima trenutaka kad sama u sebi pomislim da sam luda, da je moja Stelica samo u školi…… kako mogu i pomisliti da je nema……. koja je to strava….. Ja bih natrag svoju obavezu mame…..želim ju voditi u kino i kazalište, želim odlaziti u školu na roditeljske sastanke, želim joj kupiti novu jaknicu i čizmice, želim ju voditi u daleke i nepoznate zemlje, želim ju gledati kako uči strane jezike, želim ići na njezine plesne nastupe, želim ju gledati kako se rola, kliže, kako stvara prijateljstva, učiti ju svemu, uživati u njezinoj dobroti, želim da mi draga kosu kad me boli glava, da me zagrli, želim joj nositi čaj kad nju boli trbuščić, želim joj lakirati noktiće, šivati kostimiće, želim joj čitati knjige, pripremati joj rođendane…..
Ovih dana ju želim odvesti u grad, gledati s njom okićene jelke, slikati se kraj Manduševca…kupiti joj sitnicu pod bor, želim da mi pomaže peči kolače…da se sva zamrlja s tijestom i brašnom……..da odlazimo k prijateljima gdje će se ona igrati s djecom….sa svojim prijateljima…...da nam crta čestitke, da kiti bor……….
I ništa to više ne mogu………..kad je Tina u školi, ja se vrtim po stanu…….izgubljena….
Spremila se za školu, pojela palačinke, veselila se praznicima, imali smo planove za te dane………………… i onda mi nestane……………. u djeliću sekunde…………. nestane Stela………. nestane cijela naša budućnost s njom…..voljenom djevojčicom…
Tina me nazvala:
“Mama, dođi brzo doma, molim te, Stelu je pregazio auto” ………vrištala je kroz plač
“Je li živa, Tina, je li živa???????”
“Nije”, “Dođi brzo, molim te”
Neću se ja nikada od ovog više oporaviti…….. moje je dijete ubijeno…….. ne mogu to prihvatiti …
Post je objavljen 10.12.2008. u 13:24 sati.