Samo pola sata! Toliko je trajalo čekanje jutros da se popuni matola i krene iz Lilongwea prema zambijskoj granici. Rekord nad rekordima u Africi! Čak nije bila ni skroz popunjena pa je dvosatna vožnja do Mchinjia na zambijskoj granici bila neobično ugodna.
Malavijski imigracijski službenik me nezainteresirano pušta iz zemlje, a zambijski uzima moju putovnicu i s širokim osmjehom na licu konstatira da još nikada nije ovdje imao čovjeka iz Hrvatske. I dodaje:
“Vizu ste dobili u Maputu? Ali mister, istu ste bez problema mogli dobiti i ovdje na granici! Hrvatska je u Europi, a s Europom nemamo problema. Indija i Pakistan je druga priča... Oni dolaze u Zambiju i ostaju ovdje živjeti i raditi. Za njih treba posebno odobrenje iz Lusake.”
No, to je Afrika. A u Africi je malo sigurnih stvari i, kada se sve zbroji i oduzme, bolje je unaprijed pribaviti vizu. Barem se jednom ne trebam brinuti hoće li me pustiti ili ne u zemlju.
Cesta se na zambijskoj strani naglo pogoršava. To me iznenađuje jer Zambija je puno bogatija od Malavija ili Mozambika. Asfaltirana je, ali uska i već su je naveliko počele “nagrizati” rupe. Taksi od granice do Chipate, prvog mjesta na zambijskoj strani, dosta se muči s desetak kilometara ceste. Imam osjećaj da na ovom putovanju samo pišem o lošim cestama i još lošijim autobusima i da sam i dragom Bogu dosadan, ali zaista je teško ne primjećivati u kakvom jadnom stanju su ovdašnje ceste i prijevozna sredstva koja se kreću po njima. Možeš zatvoriti oči i staviti slušalice na uši i slušati glazbu s iPoda, ali još uvijek ćeš poskakivajući osjećati svaku rupu i rupicu na cesti.
Chipata je prašnjava. Ništa novo. Jedan od tipičnih provincijskih afričkih gradića bez asfaltiranih ulica. Prašina i smeće posvuda. Autobusni kolodvor je barem ograđen prostor, ali osim toga i velikog natpisa na glavnoj zgradi 'Chipata Municipal Bus Station', teško bi se moglo dokučiti da se radi o autobusnom kolodvoru. Nalazim kombi za Mfuwe, vrata u nacionalni park Južna Luangwa, ali kako u ostatku Afrike, tako i u Zambiji, stvari se sporo kreću. Gotovo četiri sata je potrebno da se kombi, koji službeno prima jedanaestero ljudi, napuni s njih 17. Sjedala su razderana, iz mnogih vire željezne opruge, ali nitko se na to uopće na obazire. Ovdašnji ljudi su se naučili na ovakvo stanje prijevoznih sredstava i samo sliježu ramenima i ne protestiraju. A oni su ti koji bi trebali protestirati. Ne stranci, ne turisti koji dođu i odu, već oni koji iz dana u dan se voze u ovim krntijama opasnim po život. I ja samo sliježem ramenima i šutim.
Cesta do Mfuwea je posve neasfaltirana (iako sam gotovo siguran da postoji i druga asfaltirana, no vozač čini se radije ide makadamom da bi prošao kroz sela i nagurao u kombi još ponekog putnika). Nema puno kilometara između Chipate i Mfuwea – njih oko 120. Ali vožnja traje čak tri i pol sata! Makadam je jako loš jer je u Zambiji uvelike počela kišna sezona (čak i sada sipi kišica) pa su blato i lokve posvuda. Na nekim dijelovima kombi se muči i čak naginje toliko da me strah neće li se u jednom trenutku i prevrnuti. Malo jača i duža kiša i mislim da će ova “cesta” (čitaj, kozji put) postati posve neprohodna. Dobra strana priče je da je sve uokolo lijepo zeleno i upravo zelena boja daje ovoj niskoj turističkoj sezoni i posebno ime – zelena sezona. Da mi netko baci ovdje bez da mi kaže gdje sam, nikada ne bih zaključio da sam u Africi. Zaustavljamo se na pola puta ne bismo li se opskrbili mangom čijih stabala ovdje ima na stotine.
Flatdogs Camp smješten je na samom ulazu u Nacionalni park Južna Luangwa, jednu od najboljih safari destinacija u Africi, na samoj obali rijeke Luangwa. Samo rijeka dijeli kamp od nacionalnog parka gdje obitavaju slonovi i žirafe, impale i zebre, lavovi i leopardi... Da ne ispadne da bezveze već 52 dana teglim šator po Africi, odlučujem kampirati. Flatdogs ima platforme u drveću, dvadesetak metara iznad zemlje, gdje je moguće postaviti šator. Pronalazim jednu tik uz Luangwu. Podižem šator, Kineza kojeg sam kupio prije koju godinu u Konzumu za 50 kuna. I čuda li neviđenog – s Kinezom sve štima! Šator je malen, jedva bi se dvije odrasle osobe mogle u njega ugurati, ali lagan i jednostavan za postaviti. Više ni ne trebam.
Pogled s platforme je nezaboravan - rijeka Luangwa i u njoj vodenkonji nalaze mi se na dlanu. Tonem u rani san osluškujući zvukove afričke divljine: negdje po drveću skaču babuni, blisko glasanje zrikavaca i ptica, malo dalje vodenkonji, a tamo negdje u daljini u nacionalnom parku, dok sve više tonem u san, razabirem i zvuk slonova.