Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/magnifikat1

Marketing

Molim te, imaj vremena!...

Imaj vremena...
molim te...
pa pročitaj i ovo.

A našla sam to na stranici www.ivicaursic.com
(Hvala Ivici! A to jednostavno moram stavit i na blog!)
Image and video hosting by TinyPic
............................
PRIČA O JEDNOM DJEČAKU I NJEGOVU OCU...

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan.
Nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

SIN: Tata, smijem li te nešto pitati?
OTAC: Da, naravno, reci, što je?
SIN: Tata, koliko zarađuješ na sat?
OTAC: To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?, gnjevno će.

SIN: Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?'
OTAC: Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.

SIN: Oh ..., dječak će, spuštene glave.
Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?

Otac je bio bijesan.

„Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!“



Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.

Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja ... kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?

Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio.

Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara ... stvarno ne pita često novac ...

Čovjek je otišao u dječakovu sobu i otvorio vrata.


„Jesi' zaspao, sine?“, upita.

„Ne, tata, budan sam.“, odgovori dječak.

„Razmišljao sam ... možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.“

Dječak se uspravio, smiješeći se. „O', hvala ti, tata!“, poviknuo je.

Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.


Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.

„Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?“, planu otac.
„Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.“, odgovori dječak.

„Tata, sada imam 50 dolara.
Mogu li kupiti sat tvoga vremena?
Molim te, dođi sutra doma ranije.
Želim večerati s tobom."


Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.



Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji naporno radite.
Ne smijemo dopustiti da vrijeme prolazi mimo nas, bez da provedemeo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu.

Sjeti se podijeliti tih 50 dolara ... eura ... kuna ... s nekim koga voliš.

Da umremo sutra, kompanije za koje radimo, lako će nas zamijeniti.

Ali obitelji i prijateljima koji ostanu za nama nedostajati ćemo do kraja života.


Post je objavljen 08.12.2008. u 22:11 sati.