Marketing
Pleši, pleši, pleši... izvadak, obradak..dak u svakom slučaju..te volem..ni to što te tolko volem.. ne volem.. takva ni je narav...
Uopće nisam čudna. Zbilja tako mislim.
Možda se može reći da nisam sasvim obična, ali čudna nisam.
Ja sam na svoj način krajnje poštena. Sasvim sam prava. Prava kao strijela.
Postojim kao ja, neizbježno i sasvim prirodno. Budući da je to očita činjenica, meni je svejedno kako me ljudi doživljavaju. Kako će me drugi razumjeti, to je problem koji me se ne tiče. Zapravo, to nije moj problem, to je njihov problem...moj problem je hoću li se i ako več hoću onda kako ću se s time nositi.
Neki ljudi misle da sam gluplja nego što zbilja jesam, drugi, da sam proračunatija nego što doista jesam. Neki opet misle da sam pametnija nego što jesam.. a sve ovisi samo o njihovoj percepciji mene... Ali ja ne marim. Jer ja samo jesam..ono što jesam. Ni pametna, ni glupa ni etiketirana kako god. Pri tome, izraz «nego što zbilja jesam» samo je stvar usporedbe s predodžbom koju imam o sebi. Po njima ja sam zbilja glupa, odnosno, proračunta sam, odnosno... Nije me briga što misle. Meni to ne smeta.
U svijetu nema nesporazuma. Postoje jedino razlike u mišljenju. A ovo je moje mišljenje.
S druge strane, ima ljudi koje privlači ta ispravnost u meni. Veoma ih je malo, ali sigurno postoje. Oni (ili one) i ja najprirodnije se privlačimo, pa se i udaljavamo, nalik na dva planeta u tamnom prostranstvu svemira.
Priđu mi, uđu u moj život, a onda jednog dana odu. Netko od njih postane mi prijatelj, ljubavnik, čak partner. Netko mi postane i neprijatelj. No, u svakom slučaju, svi odu. Odustanu, ili se razočaraju, ili zašute (kao kad odvrnete slavinu, a ništa ne izlazi), a onda odu.
Moja soba ima dvoja vrata. Jedna su ulazna, druga izlazna. Među njima nema zamjenjivosti. Na ulazna se vrata ne može izaći, a kroz izlazna se ne može ući. Tako je predodređeno. Ljudi ulaze na ulazna vrata, a izlaze na izlazna. Postoje razni načini na koje ulaze i razni načini na koje izlaze. Neki su izlazili da bi ispitali nove mogućnosti, a neki da bi uštedjeli na vremenu. Neki su umrli. Nitko nije ostao. U sobi nema nikoga. Tu sam samo ja. I stalno sam svjesna njihove odsutnosti.
Svjesna sam ljudi koji su otišli. Čujem riječi koje su izgovorili, njihove uzdahe, pjesme koje su pjevušili, kako lebde poput prašine u kutovima sobe.
Sve mi se čini da je slika koju su imali o meni bila točna. Upravo zato su dolazili ravno k meni, a onda na kraju odlazili. Prepoznali su ispravnost u meni, prepoznali su tu meni svojstvenu iskrenost (ne mogu se sjetiti ni jednog drugog izraza) kojom sam nastojala sačuvati tu ispravnost. Povjeravali su mi se, otvarali i dušu. Svi su uglavnom bili nježni. Ali, ja njima nisam uspjela ništa pružiti. I da sam uspjela, ne bi bilo dovoljno. Trudila sam se pružiti sve što je bilo u mojoj moći. Učinila sam sve što sam mogla. Ali, na kraju ipak nije išlo. A onda bi oni otišli.
Naravno da mi je bilo teško.
Zašto mi uvijek u ruci ostane nečija klonula sjena? Zašto? Ne znam.
Premalo podataka.
Eto zašto nikad nema odgovora. Nešto nedostaje... dosta je.
Post je objavljen 05.12.2008. u 14:02 sati.