Izjava vam možda i neće zvučati senzacionalno, ali u razgovoru kojeg sam neki dan vodila s grupom Austrijanaca, trebala mi je kao (zapravo vrlo jadan) argument. Imala sam i drugih, koji su bili bolji, ali krenimo redom...
Naime, u Austriji je već zadnjih (ne znam točno koliko dugo) godina, u vrijeme kada nas posjećuje Sv. Nikola, aktualna tema treba li ga puštati u dječje vrtiće, kako bi darovao djecu, naravno onu koja su bila dobra. S Krampusom nema više problema, on je uslijed modernog pristupa djeci izgubio bitku, jer kao što znamo, sva djeca su uvijek jako dobra.
Ima ovdje političara i javnih osoba koji smatraju kako i ovom svecu treba zabraniti pohode u nekim institucijama, jer se radi o vjerskom običaju kojem nije mjesto u javnim ustanovama.
U vrtić kod moje djevojčice, koji je potekao od socijaldemokrata, on uredno dolazi, a neki dan mi je djevojčica i ispričala kako je on bio dobar čovjek, koji je pomagao siromašnima i ljudima u nevolji, kako se puno molio Bogu i kako je bio Turčin... Eto ti ga na, opet Turčina... koji me vraća na početak priče.
Dakle, neki dan sam u razgovoru o Adventu, njegovom značenju i naravno slavljenju nadolazećeg Sv. Nikole ostala zapanjena izjavom jedne gospođe, kako se turska djeca po bečkim vrtićima boje Sv. Nikole. I tako smo s bezbrižne teme iz djetinjstva, došli na bolnu temu doseljenika iliti auslendera. Nevjerojatnom brzinom su je podržali još neki koji su mi se (vidi slučajnosti, meni, isto auslenderici) počeli žaliti na te vražje Turke... jer: "vi Hrvati ste u redu, vi ste bili dio Austro-Ugarske i po kulturi pripadate nama." Hm, monarhistički svjetonazori su očito duboko ukorijenjeni u glavama i srcima nekih Austrijanaca.
Nije spomenula da smo bili pod njihovom vlašću, da su naši ljudi radili za tu zemlju (koja je osim iskorištavanja donijela i nekog reda u području birokracije, gradnje i sl, ali nećemo sada o tome), da su kao i mnogi drugi prisvajali naše more, čak su imali i Ministarstvo pomorstva, što je prilično čudno za jednu zemlju bez mora. Ali dobro. To je navodno sve prošlost.
Što je sadašnjost? Činjenica da ti zapjenjeni obično imaju neka prezimena slavenskog porijekla. Da su prilično agresivni, premda sam ja s tom gospođom uspjela iznijeti svoje argumente, s kojima se dijelom i složila. I da često ne govore meni jasan njemački, obično se radi o dijalektu, pa pola toga ne razumijem, što je blažena činjenica u takvoj situaciji.
Dakle, tu je argument da je Sveti Nikola bio i sam Turčin, pa je ako ništa drugo zanimljivo da ga se baš turska djeca boje, iskristalizirao činjenicu da se zapravo i neka druga djeca boje tog starca dugačke brade. To je došlo od ovih drugih Austrijanaca, koji ne gledaju sve probleme svoje zemlje kroz prizmu doseljenika.
Uspostavilo se da ga se boje, jer je nakon izgona Krampusa, preuzeo dijelom ulogu onoga koji ispituje djecu jesu li bila dobra. A kao što znate, takva pitanja se djeci danas ne smiju postavljati. Jer kako nas uče psiholozi, djeca se mogu samo lijepo ili ružno ponašati, i mora se uvijek ići na ponašanje, a ne na osobu. Ali taj striček je davno živio i očito nije baš u tokovima sa suvremenom psihologijom.
Nego, da ne skrenem previše... Došli smo do toga da se uloga Sv. Nikole izmijenila. jer on je bio blag, dobar i pokušao je širiti dobrotu, a ne postavljati neugodna i krivo sročena pitanja.
Onda sam ja ovu moju neprijateljski raspololoženu trojku upitala jesu li oni vjernici. "Naravno", odgovorili su spremno: "Rimokatolici." (premda i sama pripadam toj vjeri, moram priznati, bilo je tu samodopadnosti i zvučalo je pomalo ekskluzivistički).
Pa sam ih pitala tko je naš uzor u životnim situacijama, koga nasljedujemo? "Isusa naravno", odgovoriše opet spremno.
Pa sam ih pitala što misle kako bi Isus reagirao u situaciji s doseljenicima i bi li upirao prstom u nekoga zato što je određene vjere ili nacionalnosti.? A ako bi otkrio i neke nepravilnosti kako bi se odnosio prema takvim ljudima? Huškački, s mržnjom? Ili još konkretnije, kako se odnosio prema nepoćudnima u svoje doba? Prema carinicima, prostitutkama i svima onima koji su u ono vrijeme predstavljali najveće moralno zlo.
Na to su mi samo rekli: "Eh, Isus, tko njega može slijediti? Ili biti kao on?"
Nestalo je odjednom one spremnosti da se poistovjete s njime, jer je navodno to preteško.
Rekla sam im da je to sigurno teško, ali da je bitan put i otvoreno srce, stav da se nešto barem pokuša slijediti.
Naravno, lakše je pričati nego provoditi... (upozorenje, opet skrećem)...
Pa sam tako neki dan s djevojčicom sjela na Schwedenplatzu (oko ulaska u podzemnu i obližnjih klupica se znaju skupljati prosjaci) da pojedem komad pizze, i prišao nam je jedan klošar. Još nije ništa niti izustio, a ja sam automatski mahnula da me ne zanima. Instiktivno sam to napravila, jer se počeo približavati prema djevojčici onako zmazan.
Ona me onda pitala što je htio, a ja sam shvatila da mu nisam dala niti šansu da me zamoli novac ili što već. Znam da neki ljudi ne daju takvima iz principa, jer klošar to odmah zapije ili tako nešto.
On je u drugom svijetu i zapravo se radi samo o tome želim li mu dati milostinju ili ne, a ne moralizirati hoće li on taj novac utroštiti za nešto pametno ili glupo. Njemu je alkohol možda trenutna sreća, kao nekom bogatašu kupovina skupe odjeće (koji se možda nije obogatio samo poštenim radom, već prihvatljivijim načinima nemoralnih radnji). Niti jedno, niti drugo ne donosi trajno zadovoljstvo. Pa ako dam, ne zanima me na što će utrošiti.
Ali nisam mu dala, jer ga nisam niti saslušala. Kad sam rekla djevojčici da je vjerojatno htio prositi novce, pitala me sva u čudu zašto mu nisam dala. A onda sam se i ja zapitala, kako da učim dijete o Isusu i Sv. Nikoli, koji su bili bliski s takvima, ako ih barem ne saslušam?
Toliko o mojim propovjedima o Isusu. Nisam uvijek takva, ali očito je i mene krutost ovoga svijeta zahvatila.
Diskusija o Adventu je tako završila o Isusu, kao nekakva koodinatorica te diskusije uspjela sam smiriti strasti i privesti je kraju u pomirljivom tonu.
Ali da se vratimo na Sv. Nikolu. Legendu o njemu možete pročitati na Internetu, pa neću o tome. Nego opet o običajima kojima postajemo često robovi. I stavljanju poklona u prvi plan. Poruka je možda negdje i prisutna, a možda se već i izgubila, pa za svaki slučaj...
Bez obzira kojoj vjeri, nacionalnosti ili kulturi pripadali, ako darujete djecu za Sv. Nikolu, ispričajte im neku priču (makar ju čuli već prije u vrtiću ili u školi) odnosno ne zaboravite na poruku, a to je širenje dobrote, ljubavi prema bližnjemu, i pomoć nevoljnicima. Nije lako izvedivo, ali možda nas vlastita djeca jednostavnim pitanjem: "Zašto nisi siromahu dala novčić?", podsjete ili ponovo nauče na pravo značenje tih riječi.
I molim na kraju sve posrednike Sv. Nikole koje ćemo ovih dana sretati, da djevojčicu ne daruju ničim vrijednijim od slatkiša, mandarina ili neljuštenog kikirikija, koje smo i mi već pripremili.
Ti slatkiši su simboli. Jasno da su djeca danas uglavnom zasićena, jer je standard veći, ali puno toga ovisi i o našim stavovima i tome na što ih naviknemo. Slatkiši su nekako obični, pa čujem sve češće kako se od Sv. Nikole dobilo i nešto više od toga. Ne znam što bi on sam na to rekao, a kako ne znam Turski ne mogu ga pitati.
Darivanje nekim materijalno vrijednijim poklonima se već uvriježilo za Božić, premda se i to darivanje zna oteti kontroli i izgubiti smisao poklona kao simbola za radosnu poruku Isusuovog rođenja.
Neki u domaji se bune na riječ štednja, istina nije svejedno od koga dolazi i na koji način je poruka prenesena, ali podržavam svaki oblik nepretjerivanja. I ne vjerujem da Hrvatima može itko ukrasti Sv. Nikolu, ako im je već ukrao božić(nice).
Pa vas sve lijepo pozdravljam i pozivam da očistite čizmice, jer Sv. Nikola neće štediti, u to sam uvjerena. Barem kada su u pitanju dobra djeca...
Post je objavljen 05.12.2008. u 07:30 sati.