Pregled posta

Moj prošli 'prijatelju'. Još živiš u meni. Još te vidim u sjenama, vidim nas. Vidim prošlost. Boli me to što se nakon svega tako ponasas prema meni, sto se ne javljaš, boli me što ti nije stalo. Nemogu vjerovati da nakon svega mozes samo odmahnuti rukom i reci “ma sve je rijeseno.” Za tebe sam samo bila osoba usput, a ti si meni u tako kratkom vremenu počeo značiti sve više kao frend.. Zavoljela sam te ful. Bila sam spremna braniti te pred svima. Bilo mi je ugodno i ljepo sa tobom. Voljela sam te trenutke. Tada su to bili i ljepi i manje ljepi trenuci. Svaka mala svađica sada izgleda smjesno i neistinito. Nakon svega, te svađice nemaju ni smisla. Nikad nebismo ni pomislili da ce doci do ovoga. Da ce biti ovako tuzno i bolno. Barem meni.. jer tebi ocito nije tolko bitno. Samo jos jedna greska u tvom nizu. A meni ostaje sjecanje. Tako bi te voljela vratiti, tako bi htjela da sve bude kao prije. Ili jos bolje. Ali to je jos samo jedan moj san, samo jos jedna neostvariva iluzija. I mjeseci prolaze, a ti 'prijatelju' moj prošli, još si u meni. Još sanjam tebe i tvoj glas, sanjam da će se vratiti ono vrijeme koje je meni toliko mnogo značilo. Sekunde su kao sati, ni ja ti ne pišem i ne zovem te. Znam da ne zelis da se javljam. Znam da se neces ni osvrnuti. Znam da te neće boljeti. Ali mene boli. Meni se sve duplo vrača. Ja duplu cijenu plaćam. A Bog je svjedok da sam bila uz tebe uvjek kad ti je to bilo potrebno, ma cak i onda kad si odbijao i mene i moje savjete a znao si da imam pravo. Uvjek sam bila tu kad god si trebao me.. a sada prolazimo kao da se neznamo. Gledam u prazno, a vidim tebe, čujem te.. Čujem onaj glas koji mi je govorio da se smirim, da imam nekoga uz sebe. Koji mi je govorio da nikad nece naci bolju frendicu, koji je bio iskren (barem se pravio iskren) kad je reko da me voli i da mu je stalo do mene. Drugi su to krivo shvacali ali ja sam znala istinu. Vjerovala sam ti. A sada vrtim film u glavi nakon svega sto je bilo i upitam se dali je moralo ovako zavrsiti.. pitam se dali si zasluzio svo moje povjerenje i ljubav. Znam da nisi, promjenio si se ali ja te jos uvjek volim. Makar znam da ne zasluzujes nijednu moju suzu, nemogu protiv toga. Nakon svega, mogu reci da ti ništa ne zamjeram. Barem tako kazem. Eto, toliko te volim. A tako te želim mrziti.. Izbrisati i zaboraviti. A isto te toliko želim natrag. Hocu da znas da sam ja jos uvjek uz tebe, da sam uvjek tu ako pozelis pricati sa nekim, ako te nesto muci, tu sam da ti pomognem. Tu sam za tebe. Nista ti lose ne zelim. Nakon tebe neznam dali da vjerujem ljudima, jednostavno ih odbacujem od sebe.. To je greska. Pokusavam biti normalna i ne zelim da itko ima priliku pitati me “zasto si tuzna?” jer ne zelim da se to primjeti. Mrzim dodire koji su imalo bliski, mrzim poglede koji nešto znače. Gade mi se. Prošli 'prijatelju' ubio si sve u meni. Uništio. A ipak nikome ne govorim o tome. Jos uvijek govorim o tebi sve najbolje. Još uvijek te cijenim. Kada netko spomene nesto ruzno uvezi tebe, spremna sam se posvadati sa tom osobom. Ma tko god ona bila.. Ali ne zelim pricati o tebi, nitko me ne bi shvatio, svi bi rekli da sam glupa što još uvjek uopće pokusavam biti dobra s tobom. Što jos uvjek patim zbog svega. I jesam glupa.. I mrzim se zbog toga. Svaki dan se proklinjem. Ali možemo li protiv osjećaja? Kako? Mozemo nekim novim osjećajima, ali za mene ih nema. Ne želim da ih bude. Nemam volje za njih, nemam snage. Tko je sada tvoja frendica kao sto sam ti ja bila? Ja više nisam. Sada te nema da mi to pokazes, da me podsjetis na to. 'Prijatelju' moj prošli, to više ne postoji. Proklet bio onaj dan. Ona subota.. Najvise me zaboljelo ono vrijeđanje nakon toga, one tvoje rijeci mržnje. I to mi je najgore od svega. U tom trenutku sam te gledala drugim ocima, nisam vjerovala da te rijeci mogu izaci iz tebe, da ce te rijeci ikad biti upucene meni. Ali tada si me uvjerio u njihovu istinitost. Tada sam shvatila da je sve dosad bila laž. I otada i ja lažem da sam dobro. Da ne mislim vise na to. Lažem da se jedva sjećam nas i našeg prijateljstva. Prošlog i neiskrenog. Kažem da cu zaboraviti. Kažem da imam s kime pričati o tome. Lažem, jer nemam im snage sve priznati. Jedva sebi priznajem da nema više naših gluposti. Ponašam se krivo prema ljudima koji to ne zaslužuju, odbijam ih. Oni me samo pokusavaju razveseliti, ne zele da sam ovakva, tuzna i depresivna. Ali odbijam svaku pomoc, sa potpuno krivim razlozima. Ne zelim opet sve ponavljati, neznam vise niti kako da se izrazim. Sve su rijeci odavno upotrebljene. Bojim se. Bojim se da cu naici na rijeci neshvacanja. Možda me to više i ne bi pogodilo? Vjerojatno ne bi. To bi me samo podsjetilo na mog prošlog 'prijatelja', još jednog koji više nije tu. Još jednog koji je otišao i nije se niti potrudio osvrnuti i pogledati natrag. Koji me se nije ni sjetio i koji me odbacio. Koji me odbacuje na svaki moj pokusaj da mu kazem sta imam. Njegovo ignoriranje me ubija. Pravim se da sam i ja takva. Ali mislim da glumim preocito. Nekad me stvarno izbaci iz takta njegovo ponasanje i budem doista ljuta. Ali dodem opet na isto.. Pogled mi je hladan, leden. Ali nema veze više. Zaboravit ću ja to, stvarno. I napravit ću što treba da tebi bude dobro. Nećeš me više ni vidjeti, zašto i bi kad ne želiš? Ali ako vidiš neku tužnu sjenu, sjeti se. To sam ja, čekam da zaboravim. Ne mogu vjerovati koliko sam slaba. A bila sam tako jaka. Ti si mi dao snagu. Moj prijatelj. A ti si mi je i sada i oduzeo.. Ali jos uvjek nemogu vjerovati da ti nakon svega ne znacim vise nimalo, da nisam vrijedna nijednog tvog iskrenog pozdrava, nijednog objasnjenja. Zar sam stvarno tako losa osoba? Ili me ti pokusavas uciniti takvom? Jasno mi je da nema povratka. Nadam se da su ovo zadnje suze što zbog tebe brišem. Zbogom.. 'Prijatelju' moj prošli.. Budi mi dobro..