Marketing
Maratonci
Prošli vikend sam si dao malo vremena i promatrao ljude u trgovačkom lancu. Išao sam po špeceraj. Pripremim se ja uvijek na gužvu i nema sekiranja oko dolaska na red. Bilo je malo više stvari na popisu koje mi se jednostavno nije dalo vući u košari pa sam uzeo kolica. Bila su predzadnja. Ljudi je bilo u dućanu, ali ne toliko. Pri povratku sam pronašao hrpu kolica kod prve blagajne postavljena ko da ih je Sava donjela. Stojim u redu i pratim lika ispred sebe koji također fura kolica. Stavi on stvari na traku i gleda gdje će s kolicima. Malo spuhava, malo koluta očima. Pogleda prema izlazu i tamo vidi ogradu od šipki sa tri trake za kolica. Opet on okrene malo glavom. Nervozan je. Stajao je na samom izlazu sa te blagajne. Od njega se više nije moglo proći jer je do njega bila hrpa kolica (ona koje je Sava dotepla). Ni pet ni šest, lik svoja kolica prisloni do ove hrpe. Vidio je gdje su trake za ostavljanje kolica, vidio je da ove NEMA gdje stavit tu pored blagajne i NE! 
Njemu se nije dalo ta kolica otpeljat do trake. Na moju žalost, nisam bio dovoljno motiviran za ranojutarnje rasprave. Bio sam zauzet pjevanjem i čaganjem po dućanu. 
I budimo realni, bilo je 8:30. Prerano za ulazit u raspravu s nekim idiotom. Natrpam ja stvari u vrečice, uzmem kolica i fino ih uparkiram gdje treba i to tako da me svi vide. 
Onaj iza mene je naravno kolica ostavio pored blagajne. 
Šteta kaj ih nije ostavio prije nego je on prošao kroz taj prolaz. Možda bi mu tada zazvonilo zvonce u tikvi. Zaista je teško nekada upotrijebiti svoje sive stanice u korisne svrhe. Čovjek ne može povjerovati kolko glupih ljudi ima na jednom kupu. Drugačije si to ne mogu objasniti.
Ispred bivše NAME na Trešnjevci je tramvajska stanica (vjerojatno svi iz ZG-a znate di je to). Mjesecima tamo već peku kestenje i koruzu. Prolazio ja onuda u dućan, u crkvu, na tramvaj, na kiosk. Svaki puta, svakog dana tamo sjedi jedan malo stariji gospodin i svira. Harmoniku. Svira on od jutra do sutra. Zbilja čovjek ima energiju. 
Vjerojatno i oštećen sluh jer svira samo i jedino „Jesen stiže dunjo moja“. Dan za danom, mjesec za mjesecom taj lik ne prestaje. Ne mijenja pjesmu. Kada ja idem u dućan, svira ta pjesma. Kada idem u crkvu, svira ta pjesma. Kada prolazim u tri popodne, on svira istu pjesmu. Otišao sam pješke kroz Novu cestu u sasvim neko glupo vrijeme. Što čujem? „Jesen stiže dunjo moja“. 
Pjesma je jako lijepa, ali brate, kroz par tjedana je već i to previše. Dojadi i najdraža pjesma. A stari se neda. Car...
Neki ljudi imaju neopisivu potrebu dolaziti kod nas u dućan i pitati milijun i jedan put za tarifu koja bi njima odgovarala, aparat koji bi uzeli. Shvaćam da nas ima neodlučnih i sumnjičavih. Ne vjerujemo koječemu. Posebno kada znamo gdje se proizvode sve te tehničke stvari. Kako vjerovati da je nešto zaista kvalitetno. Nema jamstva da se neće pokvariti (kao što je nekad bilo). Jednostavno se neke stvari kvare. Uglavnom, imam jedno pet pacjenata koji već tjednima dolaze i ispituju baš svakog od nas u dućanu koja je tarifa najbolja. Sve u detalje. Toliko su puta došli da su se na nekima od nas izredali i po treči ili četvrti put. Zbilja treba imat konjske živce i odgovarat non stop na ista pitanja i na kraju čuti: „Aha... Super! Baš si mislim kak bi mi to odgovaralo. Jel razumijem? Naravno da da... Sve mi je jasno.“ Brus ti je jasno! Ili su ti ljudi mazohisti ili su se malo pogubili. Ne vidim u čem bi trebala biti stvar. Neke kolege već na pamet znaju kaj će ih pitati pokoji od njih. Smeh... Ili nije.
Biser dana:
Stranka: Dobar dan. Produžio bi ugovor.
kolega (u VIPovoj majci): Nema problema. Imate VIP ili koju drugu mrežu.
Stranka: VIP
kolega: Molim Vas, dođite za ovaj pult. Molim Vas osobnu i broj.
Stranka: 098......
kolega: To vam nije VIP broj. Pa sam Vas pitao jel imate VIP.
Stranka: To nije VIP? 
Ma dajte... Kak sam ja mislil da sam na VIPu? Ma meni vam je to sve isto.
(naravno, postoje ljudi koji su prešli iz drugih mreža k nama, ali ti to naglase još i prije nego guknu broj)
Post je objavljen 04.12.2008. u 18:56 sati.