Uglavnom, kad god dođu te velike južine, atmosferski kontratlakovi, biometeorološke loše prognoze, mene tada, iz godine u godinu sve to više, „žiga“ koljeno. Nedavno sam ga i slikao kod doktora za slikanje. Rekao mi je:
- Slika je dobra. Nalaz štima. Koljeno je u redu.
- Štima-ne štima, mene boli. Šepam. Kako to može bit u redu? – pitao sam ja njega.
Slegnuo je ramenima:
- Ne znam, šetaj malo više, vozi bicikl...
No, kud bih mu sad objašnjavao kako je vjerojatno bicikl i kriv za sve i kako sam biciklom prešao više kilometara nego on u svom luksuznom terencu...
Bilo kako bilo, kad dođe nepogoda mene fakat gadno zaboli koljeno koje inače sasvim uspješno nosi razne ozlijede, uključujući i jednu iz djetinjstva, povezanu s neobično inteligentnom igrom „nožićkanja“ o kojoj radije ne bih. Što od stida, a što zbog cenzure da mlađima ne bih dao kakvu ideju. Uostalom, o tome kako je čovjek glup kad je mlad čak i kad je pametan već sam pisao.
Došepam tako jutros u kuhinju, boli kao vrag. Ne žalim se, a šta ću se žalit (nalaz štima), a žena već i tako zna. Tek onako usput, više kao konstataciju, veli sućutno:
- Opet tvoje koljeno.
Ja gledam dolje u svoje noge, još onako bunovan, i nešto mi čudno. Gleda ona što gledam, a ja napokon shvatim:
- Čuj, boli me krivo koljeno.
- Kako krivo? – pa gleda kako se iskrivilo.
- Ma, krivo. Znaš, pogrešno. Ne desno nego lijevo.
Sad ona pogleda mene pa stojimo tako kao dva tukca nasred kuhinje i gledamo se. Prođe neko vrijeme i ona se uhvati smijati da su joj suze frcale. Zarazi i mene pa se i ja smijem, onako usput stenjući od bolova, otprilike kao ranjeni junak na kraju budy-buddy filma.
Zamišljam scenu u ordinaciji, facu doktora Običnog. Uđem ja, dobar dan, dobar dan, pa, što je, a ja njemu:
- Doktore.. boli me pogrešno koljeno.
Post je objavljen 04.12.2008. u 00:45 sati.