Istina.
Jer,tko ne radi - taj niti ne može pogriješiti.
A ako slučajno radiš, kad pogriješiš- platiš.
Novcima.
Od (pre)velike plaće.
Svoje, naravno.
Pa te još pozivaju na odgovornost.
Ako kojim slučajem radiš na određeno vrijeme za onu (pre)veliku plaću - postoji šansa da ostaneš i bez njega.
Posla.
Da ti ne produže ugovor.
Na dva (2) mjeseca.
Pa ćeš stegnuti kaiš.
Pojas.
Špagu.
I praviti nove rupice, do ovih netom napravljenih, a malo dalje od onih koje si počeo bušiti prije nekih četvrt stoljeća.
Doklem se ne obaviješ njime prekonekoliko puta. Reda radi.
Jer je to sada IN.
I onda barem nećeš raditi.
Pa nećeš moći ni griješiti.
I nećeš trebati plaćati iz džepa od (pre)velike plaće.
Svoje.
A oni sa malo manje rupica na kaišu,pojasu, samo će znakovito kimati glavicama..."cccccc...vidiš malo...mogla si paziti i dobro raditi i ne griješiti...pa bi ti bilo bolje...onda bi mogla barem kaiš,pojas stezati...cccc, no-no...Kako si tako dekoncentrirana, čime to razbijaš tu lijepu glavicu...Nije valjda da imaš problema?!?
Ili si možda glupa,gluplja?!"
Samo ovakvi kao ja, a ima nas,ima...Takvi barem priznaju da su pogriješili.
Odmah.
U startu.
Jer ih je frka.
Za (pre)veliku plaću.Svoju.
Jer misle da ako priznaju - pola će im se oprostiti.
Pa će imati od čega stezati kaiš, pojas.
Špagu.
Pa će ih netko cijeniti jer su priznali grešku.
(Ma mo'š mislit!)
Ispričamo se i kažemo : "Sorry!"
Ne čekamo da nas netko prokljuvi, da greška i laž odstoje dok nas netko ne otkrije.
Jer sramota je kad te netko ulovi u laži.
(Valjda.)
Crveniš se.
Ako imaš gdje.
Ako imaš obraza.
Pa ako to i napraviš, ako izlažeš, onda pogneš glavu,pa nekako i time kažeš - kriv sam.
Ne držiš se,recimo, nadmeno.
Cinično.
Čak i uvrijeđeno, jer su te našli da lažeš.
I griješiš.
A ondak si mislim - možda je takav način bolji?
Biti nadmen bahat i ciničan.
Uvrijeđen.
Pa malo čak i napadati. BU!
Jer, vidim ja, kad si takav,ondak ti ni posao ne uzimaju.
Čak ti ni od PREvelike plaće greške ne naplaćuju.
Ne stežeš kaiš,pojas - otpuštaš ga.
Doduše, moraš isto praviti nove rupice na kaišu, pojasu, ali u suprotnom pravcu.
Ili recimo kupiti novi.
Duži.
Jedno dva i po do tri metra.
Pa da ima stotinjak rupica.
Nastalih u suprotnom pravcu zadnjih 15-ak godina.
I nove kravate Croate.
Isto od jedno dva i po do tri metra.
Dužine.
I nešto širine.
Da se ne zadaviš.
Da je vežeš, a opet da se vidi i lijepo stoji.
Najljepše!
Kao i kaiš,pojas.
Špaga ne.
To nije IN.
Kad si bahat, ciničan i nervozan.
***********
Malo sam zbunjena.
Već nekih 10 - 15 godina.
Jer:
najprije sam radila.
I imala plaću.
Kakvu-takvu,ali redovitu i neupitnu.
Nije bilo baš Bogznašto, ali smo bili navikli.
Nije bilo svih tih lijepih stvari.
Ni Tovar-centara.
Ni krokodila, lavova, najkija, Adija Daslera ( ma njega je, ali u Trstu), nije bilo depiliranja, silikoniziranja (ma je, silikonizirali su rupe da voda ne propušta), naglog rasta kose, rezanja, zezanja...
Držali smo usta zatvorena.
Jer smo tako bili navikli.
E, a ondak su nam prekonoć dovezli, uvezli, jer smo morali kupovati hrvatsko, kojekakva krda što pravih što manje pravih krokodila, benetona, kvačica i ostaloga.
I dali nam da otvorimo usta.
Na više nivoa, ne samo kad se obžderavamo i oblokavamo.
Kao - možemo reć što mislimo.
Pa sam zbunjena.
Imam usta.
Govorim.
Pa kako neću reć što mislim??
Da mašem ručicama i nožicama??
Ne kužim.
Ondak sam prekonekoliko puta i probala reć, napisat više, što mislim.
Pa su mi rekli neka pazim.
Pa sam stala.
I pazim.
Stala na vrijeme, jer internet je ipak INTERnet.
Pa svatko,pa čak i veliki braco, vidi tko si,što si i odakle si.
Pa ti može doć na vrata.
I odvesti te na razgovor.
A ti možeš reć što misliš.
Pa si najeb'o.
**************
A baš me briga.
Mogu ja i pjevat'!
Barem sluha imam.
La-la-lakat' pače, tekstove i onako ne mogu zapamtit,pa da se ubijem.
*************
I kako neću bit zbunjena??
E, a kad sam bila mlada i zelena, rekli su mi da ću pušit kad narastem i kad sama budem zarađivala kruh nasušnji.
I cigare.
I održali obećanje.
Samo ima kvaka.
Neko me isto zajeb'o.
Pa mi ne da da radim.
Osim na rate.
K'o kredit.
Onaj što raste iz mjeseca u mjesec.
Pa mi ne dadu ni da pušim.
Radi zdravlja, valjda.
Pa mi ne dadu da nigdje idem.
Jer radim na rate,pa nemam kartice.
A imam i djecu.
Za čiji broj su me najprije hvalili, pa pljuvali, pa opet rekli bravo, a sad me nitko živ ne doživljava.
K'o da mačke gojim.
Ono, dva mjeseca,pa nogu u dupe!
Iš!!
Pa mi poslali policajca u nelijepoj,moljcima izgriženoj uniformi, sa cipelama bauštelca nakon 12 sati rada, masnim otiscima po hlačama i kapi....da mi kaže kako sam opet bila zla i nedobra, povišenim tonom ki da sam u tunelu posmicala nešto ljudi...pa napiše kaznu:
"...mora platiti...500 - slovima PESTO - kuna..."
jer je "...Navedena Preticala Vozilo ISPRED SELA PREKO Pune Uzdužne Linije..."
Pa će platit PESTO kuna.
Ha! Dao mi čo'ek Božićnicu!
****************
Ah, a što da radim?
Radila sam.
Pa sam i pogriješila.
I OPET platila iz svoga džepa.
Jebiga, tko mi je kriv da nemam šofera??
Post je objavljen 03.12.2008. u 23:42 sati.