Pregled posta

rio mare

Kad jedan jede meso a drugi kumpire, u prosjeku jedu gulaš.
Kad jedan jede kupus, a drugi mljeveno meso, u prosjeku je za ručak sarma.
I tako dalje. Umišamo sve sastojke pa šta dobijemo.
Kad uzmemo penziju moga pokojnog ćaće koji je radija cili život, i jednog mog pajdaša koji je radija do svoje pedesete, a od svog mukotrpnog radnog staža od otprilike 25-26 godina, dvi lipo prosidija u Saboru, i u te dvi godine jedan put sa svog mista nešto trkelja i dva puta tražija repliku, dakle kad se zbroje njihove dvi penzije u prosjeku dobijemo 5.500,00 kn. Pristojna mirovina.
Kad zbrojimo cijenu ručka jednog prosječnog Hrvata i jednog saborskog zatupnika (vidi, ispalo mi "s") iz saborske kantine, dobijemo... to bolje da ne računamo.
I tako dalje.
To su statistički podaci. Udrobi i promućkaj.
Neko će pojist bananu, neko popit čašu mlika, neko će cili dan gladovati, u prosjeku smo popili frape...

Ma, ustvari nisan tila o tome pričat. Znan da je svima pun kufer ponavljanja da smo u banani...
Tila san pričat o jednom apsurdu. Znan da je svima i apsurda ove naše stvarnosti isto dosta... A, oni ne moraju čitati. (Znači, neće niko.)



Ovo van je jedan ekološki apsurd osmišljen u poznatom briselskom laboratoriju.
Poznatom po domišljatim izumima i pokusima koje plasira diljem lipe njihove Europe, a i šire. Naročito šire. Sve do istočnih granica Hrvacke. Jadne blesave Hrvacke koja oduševljeno "inplementira" sve te njihove umotvorine, iako samo gleda u leđa (i guzicu) tu istu Europu, koja, "otmjena", hoh-dama u godinama, ne želi imati posla s primitivnim polu-balkanskim mužjakom koji bi je najrađe zajaha. Ali isto ga drži u rezervi, jer ipak joj djeluje... onako... da bi nešto moga.
Pa je tako Hrvacka upravo počela primjenjivati pravilnik o izgledu voća i povrća koji se upravo povlači iz upotrebe u Europi. Ono, mrkve, kukumari i ostali moraju imati određenu dužinu i određen fi, pomidori određen promjer, površine ne smiju imati nikakvih nepravilnosti, i takve zvizdarije.

Ma, nisan ni o tome tila. O čemu san ono mislila...? Nešto o moru...
Aha.
Dakle, da se vratin na početak. Na statistički prosjek.



Činjenica je da suvremeni čovik uništava sve u što se takne, jer uvik mu je svega malo, pa je tako uništija i more u svakom pogledu, narušija njegovu ekološku ravnotežu, poubija sve sisavce, osim šačice onih koji su uspili kidnuti, većinu kitova, tuljana, morskih medvjeda i dupina, morskih pasa i svih ostalih, sve vrste riba doveo je na rub održanja vrste, a neke i gurnuo preko ruba. Najgore su prošle ribe, one komercijalne vrste, koje su omiljene poslastice mnogoljudnih zemalja. Morski pas od čije peraje Kinezi kuvaju juhu (ma, prisila in!), bakalar kojega obožava cili skandinavski, a ništa manje i mediteranski dio Evrope (i ja tu dobro doprinosin), i TUNA, koju naročito obožavaju Japanci, koji bi se udavili u sušiju i sašimiju, ali ni cili ostali svit ne zaostaje u tamanjenju konzervi od tune. Naročito je na cijeni plavorepa tuna - kraljica oceana.
Dakle, riblji fond u cijelosti, a neke vrste naročito, izuzetno je ugrožen.



Ko ih je ugrozio? Sigurno ne ova jadna istočnojadranska ribarska flota, ne zato što smo mi Hrvati ekološki osviješteni i bolji od drugih, nego zato što nemamo čime ni s kim pobiti sve što pliva u moru. A nije da se ne trudimo.
Ali to sad nema veze. Izlov je bija prevelik, i sad ga triba smanjiti. Kad se sve zbroji i oduzme, smućka i podili, mi snosimo istu odgovornost ka i najjače svjetske ribarske velesile.
I tribamo bit kažnjeni isto ka i oni. Pravedno podilit krivicu i podnit kaznu.
Šta je, tu je. Mali smo mi i slabi igrači u toj igri. Kako nam se kaže, tako mora biti.

A na upravo završenom zasjedanju ICCAT-a, Međunarodne komisije za zaštitu atlantske tune rečeno nan je da i mi proporcijalno moramo smanjit izlov tune, bez obzira što i nije bija tako velik i bez obzira što smo prvi u Evropi (u Zadru) počeli s uzgojem tuna u kavezima i time ostvarujemo značajan izvozni proizvod (isključivo u Japan), a plaću od uzgoja prima nemali broj ribara i radnika u uzgajalištima.
Pa kažu:
Dosadašnja kvota od 28.500 tona značila je za hrvatske ribare ulov od oko 830 tona, a kako je smanjena kvota tona svim zemljama proporcionalno (a ne po učešću u prelovu), nas je dopalo 22.000 tona, što će značiti pravo izlova od oko 640 tona u godini pred nama. Tu tunu hrvatski će ribari smjeti loviti samo dva, umjesto dosadašnjih šest mjeseci.

Kažu naši pregovarači da su pregovori bili izuzetno teški i oni su zadovoljni rezultatom, jer je Hrvatska, navodno, dobila više od drugih, jer smije loviti tune od 8 kg naviše, za razliku od drugih koje smiju samo one preko 30 kila. Mislim, to mi je blesavo, tuna se lovi da bi se natovila, pa što će ti one već prirodno "debele".



Naravno da su pregovori bili teški. Kad se trebalo postići da vuk bude sit i koza cijela. Da se zadovolje ribari, uzgajivači i ekolozi, tj. oni koji žele zaštititi tunu od izumiranja. A oni su, sa svim smanjenim kvotama i svim ograničenjima, ostali najnezadovoljniji. Valjda su živili u iluziji da će se ljudi odreći svog gušta na korist životinje. Haha, naivci.
Ja mislim da uopće nije stvar u ribarima. Mislim da više od njih love krivolovci, koje se nikakvi zaključci svih konferencija svita ne tiču. I da oni rade najveću štetu.
Isto je sa svim ugroženim vrstama. Tuljani, kitovi, da ne nabrajam.

I sad slijedi hladan tuš za one kojima se ovo dalo čitat do sada. Ovo je bija samo povod da još nešto ispričan. Nešto iza te priče o dušobrižnicima za okoliš.
Nešto o apsurdima koji se izrode iz ovakvih zakona i ograničenja i brige za zaštitu prirode od ljudi-predatora.

To u praksi izgleda otprilike ovako, koliko ja znan, onako, iz treće ruke.
Budući da se još nije izumio uzgoj tune od mriješćenja do konzumne veličine, ka šta se uzgajaju neke druge vrste, nego se ulovljene tune samo "tove" ka prasci, da bi Japancima bile šta veće i deblje (nas druge ne može dopast, nama daju samo tune koje krepaju u kavezima, koje isto nisu loše ako se stave u prodaju odmah, ali pitanja su...), tunolovci odu, u sezoni lova, uloviti te "male" tune od 10-30 kila, i nastoje ih žive i zdrave dovesti do uzgajališta, tj. tovilišta, koja su većinom smještena u zadarskom akvatoriju. Mislim da je način transporta u specijalnim kavezima izum hrvatskih ribara-povratnika, preciznije - Kaljana (Kali, mjesto na otoku Ugljanu, najribarskije mjesto u državi, neki kažu i na Mediteranu) koji su lovili, tj. ribarili po Americi i Australiji, i tamo nisu bili obični gastarbajteri, nego "profesori" ribarstva. Nije svit samo dava njima, nego su i oni velikom svitu puno dali. Znanja i iskustva. Naučili loviti i druge, nažalost.

Te ribarice dakle ulove tune tamo na otvorenom moru kod Sveca i Jabuke, i onda ih polako, danima "vode", vuku ih do njihove nove kuće u kojoj će živit do "konačnog rješenja" od ruke stručnih japanskih koljača tuna i do odlaska u zemlju izlazećeg sunca, da ih tamo posluže ka omiljeno jelo.
U tom kavezu kojim ih voze, tune panično plivaju i pri tome se sudaraju i udaraju njuškama u strane. A tunina "ahilova peta" je upravo njezina njuška. Ona koja se njome udari u kavez ili drugu tunu - ugine. Stradavaju uglavnom manje tune, one od 10-ak kila. Kažu ribari da strada i do 10-ak % tune, kako-kada, više-manje.
Da utvrdimo gradivo. To je uginula tuna, ali stradala u "saobraćajnoj nesreći", ne uginula od bolesti. Dakle, savršeno konzumna. Prema svojoj veličini i - najukusnija. Mlado meso.

Da, bila bi, da to ne brane pravila te iste EU koja se brine da tuna ne nestane iz mora. Pa onda u toj svojoj brizi valjda se nada da će uginule tune uskrsnuti.
Ribari moraju svu tu uginulu tunu, pogađate, baciti u more. Pa onda u moru plutaju tone tih tuno-leševa.
Uginula tuna ne smije se stavljati u promet. Okej. Sve u redu. Ali suludo mi je da ribari ne smiju spremiti sebi za pojist malo tunjevine, da ne smiju odnit doma, da ne smiju (ka šta mi je jedan reka da je neko predložija) niti dat u javne kuhinje, staračke domove ili nešto slično, budući da se radi o izuzetno zdravoj hrani. Ne, moraju SVE krepane tune odeđene kilaže bacit u more! Kazne su izuzetno visoke.

I sad ti budi pametan, di je tu pamet?
Ali šta ćemo, kad EU tako kaže, mora da je pametno.

Ako je neko ima živaca čitati ovo moje trkeljanje, mora da se pita šta mi bi.
Pitam se i ja... Is'sati, šta san ja sve nadrobila...
Ove teme san se sitila neki dan, nakon tragične pogibije jednog mladog čovika. Nastrada je na radnom mistu, dok je ronija u kavezu uzgajališta tuna.
A jednog mog frenda, dok je obavlja isti posal, napa je morski pas. Izletija je ka metak, ostavija jadnog pasa gladnoga.
Mislin, nije to u redu. To je isto narušavanje prirodne ravnoteže. Možda je jadni pas krepa od gladi.
Prijaviću slučaj nekoj komisiji u Briselu. Možda su oni takve slučajeve izregulirali nekin pametnim zakonom.



Post je objavljen 04.12.2008. u 09:00 sati.