Marketing
POST FESTUM
Konačno se dogodilo čudo.
Imam pet (5) slobodnih dana.
Između dvije inventure.
Izlazne i ulazne.
Ali neka.
Naspavat' ću se ja 
Možda.
No, budimo ozbiljni, prvi put u životu sam si dozvolila lijenjenje bez grižnje savjesti.
Ležanje i odmaranje toliko opušteno da imam osjećaj da sam potonula u krevet.
Zasigurno se ovako opušteno i dobro nikad nisam osjećala.
Možda dok sam bila mala beba, ali toga se, eto, ne sjećam.
I zato odmaram.
Sa mišlju vodiljom: "Zaslužila si - odmori se!"
Jedan od razloga je i nekakova bol u križima, kuku, pitajboga čemu...u glavnom, otežano kretanje,tek toliko da ne mogu kuću okrenut naopačke onako kako želim, ali vidjet ćemo na kraju tko je jači...
Elem, što me nagnalo naslovu...
Razmišljala sam malo kako mi je bilo lani u ovo doba.
U kakvom sam katastrofalnom stanju bila.
Psihičkom, fizičkom, totalno izbačena iz kolotečine, bez ikakve ideje o nekoj perspektivi...
U totalno bezizlaznoj situaciji.
Jedino pitanje koje mi se vuklo glavom mjesecima bilo je "kuda ću, s čim ću,kako ću?"
Razaralo me.
Koliko god sam mislila da sam jaka pametna i puna volje i snage za neke nove poteze, stalno sam imala dojam da sve radi protiv mene, da gdje god se okrenem nailazim samo na zidove...nepremostive.
I onda je nestalo snage.
Kao da je nastupilo vrijeme apatije i onoga - svejedno mi je.
Ma,ipak, ako ću bit iskrena samoj sebi do kraja, negdje u podsvjesti stalno je čučala nekakva nada u to da ništa ne može trajati do vijeka.
Da će se na ovaj ili onaj način nešto promijeniti.
Jer definitivno - ništa ni ne može trajati vječno.
Ni dobro, a još manje loše.
I onda se dogodilo.
Odjednom, u času, kad sam najmanje razmišljala o tome.
Sada znam i naučila sam.
Neke stvari jednostavno treba otupstiti od sebe.
Iskreno i od srca.
I onog trenutka kad ih otpustiš, kao nekim čudom počmu se rješavati same od sebe.
Dok guraš, dok pokušavaš pomaknuti zidove - u glavnom ne ide.
Kad se prestaneš boriti sa svime, a zapravo sa samim sobom, otvore se neka nova vrata.
I nema toga tko bi ti mogao dati pametan savjet.
Jer je savjet posljedica vlastitoga iskustva, a svatko ima svoje.
I niti jedna situacija nije ista.
Prema tome....pametnom i to dovoljno.
************
No.
Gledam ljude oko sebe.
Pošast razvoda (da li pošast?) širi se i dalje.
Ljudi već zrelih godina mahom nezadovoljni svojim životima, pozbrajaše uspjehe i neuspjehe, mnogi shvatili da su se promijenili, da im životni sudruzi baš i nisu bili najpametniji i najsretniji izbor...ali tko je to onda znao...tko je to onda, onih godina mogao i pomisliti?
I danas se klopaju.
Ili žive u nekakovim zajednicama koje ne sliče ničemu osim ekonomskom pomaganju i održavanju slike uspješnog i sretnog braka, ili skupe hrabrost pa se odluče na rezove.
Drastične.
Nije lako niti ostaviti niti biti ostavljen.
Povrijeđena je sujeta, razdrman ego.
Da je ljubav u pitanju, ako netko stvarno voli onoga tko se ohladio, po mom nekakvom logičnom mišljenju - zaželio bi mu sve najbolje i pustio bi ga da živi svoj život.
Međutim, nema toga.
Osim možda u mojoj glavi koja baš očito i ne razmišlja ovovremenski,ovoljudski i ovozemaljski.
Kreće tulum.
Ucjena.
Zadržavanje partnera na bilo koji način.
Jer cilj opravdava sredstvo.
Osoba A ne razumije osobu B.
Misli da će je zadržati protiv njene volje i svojim nepopularnim postupcima natjerati ju da je voli.
Radi čega?
Radi sebe? Radi svog povrijeđenog ega?
Radi toga što će i dalje držati sliku sretnoga braka pred ljudima?
Radi toga da se ne osramoti?
Opet pred ljudima?
Gdje tu razmišlja o onoj drugoj polovici koju TOLIKO voli?
Da joj zagorčava život do te mjere da joj ugrožava zdravlje?
****
Sjećam se svoje none.
Ta je bila maherica.
Svoje vrste.
Cijeli život je podredila mom nonotu, ali na način da je uvijek izvlačila najbolje za sebe.
Poprilično je lagodno živjela.
Jednom prilikom, u godinama kad muškarci proživljavaju drugu mladost, pa malčice prolupaju i tu i tamo nađu neku mlađu i bolju, tek toliko da bi sebi dokazali da "još mogu" ida još "nisu za bacit", i moj nono,koji je,uzgred, bio oličenje principa i čvrstoga stava, napravio je izlet u nepoznato i zaglibio s nekom zgodnom tetom...
Nije tu bilo govora niti o rastavi niti o razdvajanju, ali sama situacija i puhanje na hladno navela je moju nonu da se pokaže u ne baš najboljem svjetlu...
Pribjegla je jedinom sredstvu koje je tog momenta funkcioniralo i moglo dati nekakvog rezultata,prestrašiti nestašnog joj muža...
Niskoj, prljavoj, nedostojanstvenoj ucjeni.
UCJENA.
Zatvarala se u sobe.
Čupala kose.
Urlikala.
Padala u nesvjest.
Odlazila svojoj djeci i zabranjivala da se njemu kaže gdje je.
Prijetila se samoubojstvom.
Temeljito je to odradila.
Bila je dobra glumica.
Kad je to služilo njenom egu i boljitku.
A ja bi dala obje ruke i noge u vatru da si ne bi naudila ničime.
Jer je previše voljela život.
Lagodan.
Koji, u njenoj glavi, ne bi bio više tako lagodan da je stari kojim slučajem malo više zaglibio negdje drugdje.
Pa je trebalo preventivno djelovati.
Ženski lukavo.
Ne iz ljubavi.
Nego iz čistog egoizma.
Totalnog.
Jer, žena je naprasno i nenadano ozdravila istog časa kad je "ona treća nepozvana" nestala iz nonotovog života.
A ni prije nikada nije pokazivala znakove psihičke nestabilnosti.Dapače!
Da li je ikada ta žena razmislila o tome ŠTO JE U TIM TRENUCIMA RADILA OSOBI KOJU TAKO NEIZMJERNO VOLI?
Da li se i u jednom trenu zapitala KAKO SE ON OSJEĆA?
Da li je uopće razmišljala o posljedicama svojih ispada,postupaka i, na koncu, slike koju je pokazala o sebi?
Čovjek je komotno mogao baš i upravo poslije toga uteć'.
Kad je shvatio da ima posla sa neuračunljivom.
Ili ako ga je previše razočarala svojim načinom.
Ili ako je prozreo i shvatio sa kakvim bićem ima posla...
No,ostao je.
I ZNAM da mu nije bilo niti lako niti lijepo.
Odustao je.
Sjeo u svoju fotelju.
I radio onako kako je ona htjela.
I mislio je kako je ona mislila da on treba misliti.
Pa se razbolio. Jer nije smio raditi,radi mira u kući i eventualnih ispada koje bi prouzročilo njegovo drugačije ponašanje i razmišljanje od očekivanoga, ono što je htio i volio.
Krenu je linijom manjeg otpora.
A njoj je to baš pasalo.
Mogla je voditi glavnu riječ, Blebetat do besvjesti, a on bi sjedio uvijek na istom mjestu u istoj pozi i kimao glavom....vjerovatno je stalno kimao zlu ne trebalo....
Danas,13 godina nakon što je on umro, 8 godina nakon što je i ona otišla...kad sam i sama prošla neke stvari u životu, kad sam zrelija, ne nužno i pametnija...
...puno toga mi je jasnije.
Da je bio odrešitiji, da je malo bolje gledao, možda bi prokljuvio žensku lukavost od početka.
I onda je bilo,kao u ostalom otkad je svijeta i vijeka, žena koje su "hvatale" dobre partije.
Umilnošću i poniznošću.
Hinjenom.
Ciljanom.
Koja se kasnije pretvorila u nešto manje umilnu i poniznu torturu.
Doduše, pravilno doziranu.
Taman tol'ko kol'ko treba.
Za vanjski svijet,to je bio idealan brak.
Sve je štimalo.
Sve je bilo po svim pravilima.
Iznutra.....
*************
Da li je u redu sebe dati iz nekakvih razloga do kraja?
Nekome tko to baš i ne zaslužuje?
Nekome, za koga si shvatio da i nije baš najsretniji izbor?
Zašto je grijeh živjeti svoj život onako kako ga sam želiš živjeti i proživjeti?
Zašto samome sebi ne pružiti onu drugu priliku o kojoj svi vole govoriti?
Zašto tlačiti i unesrećivati i sebe i drugoga radi glupog egoizma i povrijeđene taštine?
Ta i onako to nikada neće biti ništa do nekakve ekonomske i , za vanjski svijet,dugotrajne zajednice...
Kažu tamo : "...što Bog spoji, neka čovjek ne razdvoji..."
Samo, ja ipak ne vjerujem da postoji ni jedan Bog koji bi dozvolio ljudsku patnju....
Prije je na strani unutarnjeg zadovoljstva, mira i ljubavi...
**********
Djeca?
U takvim situacijama mislimo na njih i njihovu dobrobit, ali zapamtimo : IZ SVOJE PERSPEKTIVE.
Ne razmišljamo njihovim glavama, ne sagledavamo situaciju iz njihovog ugla...mi samo mislimo kako bi se oni mogli osjećati i što bi za njih bilo najbolje...
Iz vlastitog iskustva znam da su moja djeca živnula i ozdravila doslovno onog trenutka kad smo se njihov otac i ja fizički razdvojili.
Nije bilo svađa, ali dovoljna je bila mučna i šutljiva,razarajuća, uništavajuća atmosfera.
Koja je izazivala mučan osjećaj.
I uzbunila psihosomatiku.
I nas odraslih i djece.
A kažu ljudi da ostaju u brakovima radi djece.
Baš im dobru uslugu prave. Zovu je lavljom.
I njima i sebi.
Osim što je djeci loše, ima i još jedna gora stvar.
UČE OD NAS.
Uče modele ponašanja.
Misle da je ono što vide doma upravo način na koji i sami moraju živjeti.
Pa model gnjiloga braka i nemuštih odnosa danas-sutra prenesu i u svoj život.
Misleći kako je baš takvo ponašanje prema partneru ono pravo.
Jer tako je naučilo doma.
U tome je živjelo.
A osim toga, zvučati će ružno, ali i normalno.
Činjenica je, a to je i normalno, da djeca odu.
Kad tad.
Danas, doduše, nešto kasnije, jer smo mi od njih napravili više-manje nesamostalna bića dajući im sve na pladnju, pa im se teško otisnuti,ali oni ipak - odu.
Dok smo mi podređivali svoje živote njima, dok smo čekali da odrastu, narastu, završe školu,pa dok se poudaju, požene, pa "ćemo onda mi misliti na sebe i početi živjeti..."...proš'o voz!!
Jerbo, vjerovali mi to ili ne - godine idu naprijed a ne natrag.
A još manje stoje na mjestu.
Pa onda i zdravlje počne štekati.
Pa malo tlak skoči.
Pa masnoće, trigliceridi, šećeri, soli, štitnjače, srca....
Pa malo neke košćice počnu boluckati...
A mi i dalje mislimo kako je cijeli život pred nama i kako ćemo tek sad početi živjeti...Samo da još par godina djecu stavimo na noge...samo da još.....
ŠIPAK!!
Post je objavljen 02.12.2008. u 23:06 sati.