"Vječni Galilejac": Beskonačno u neizmjerno malenome (2)
Što znači biti djetetom? Biti dijete znači biti nešto sasvim drugo, nego što je današnji čovjek. Znači imati duh koji struji iz vode krštenja; znači vjerovati u ljubav, vjerovati u ljepotu, vjerovati u vjeru; znači biti tako malen da patuljci mogu šaputati na uho; znači od bundeve napraviti kočiju koju vuku miševi umjesto vranaca; znači pretvoriti ono što je nisko u uzvišeno i pretvoriti ništa u sve, jer svako dijete nosi u duši svoju kumu-vilu; znači živjeti u orahovoj ljuski, a smatrati se kraljem beskrajnih prostranstava.
Svemir je kutija igračaka. Dijete pruža ruke u suton, od guranja među zvijezdama puno je zlatne prašine. Ponekad nestašno i mjesec zadirkuje. Meteori mu zabadaju nosove među prste. Grohotom se grmljavini smije što reži u štenari, a ruga joj se kad otrese gorućim lancima. Poskakujući uzlazi i izlazi kroz nebeska vrata. Oko njegovih nogu pod je pokriven slomljenim fantazijama. Trči dalje po eterskim poljanama. Lovi se sa zemljom što se valja. Provlači se među kopita sunčevih konja. Stoji uspravno u krilu majke Prirode i na tisuću joj načina zapliće spuštenu kosu, da vidi kako bi najljepše izgledala.
Eto što znači biti dijete. Evo dakle i zašto jedino ukoliko smo maleni otkrivamo nešto veliko.
Postoji uska veza između fizičke malenosti, tj. djetinjstva i duhovne malenosti, koja je poniznost. Ne možemo uvijek biti djeca, ali možemo uvijek gledati kao djeca, drugim riječima, možemo biti ponizni. I u duhovnom redu vrijedi isti zakon. Ako čovjek hoće otkriti nešto veliko, mora se uvijek umanjiti. Uveličava li svoj "ego" do beskonačnosti, neće ništa otkriti, jer ništa nije veće od beskonačnoga. Ali ako svede svoj "ego" na nulu, otkrit će sve veliko, jer nema ništa manje od njega samoga. Kako će čovjek otkriti Boga u božićno vrijeme? Kako će naći razloge svome veselju?... Samo ako bude malen i ponizan, naći će beskonačnoga Boga u liku malenog Djeteta.
Da tu istinu shvatimo zamislimo dva čovjeka kako ulaze u špilju gdje je Djetešce rođeno. Jedan je nadut, drugi je ponizan čovjek. Pustimo u Betlehemsku špilju najprije nadutog čovjeka, otrovana ohološću, puna površnog znanja što ga je popabirčio u nekom priručniku Wellsove povijesti svijeta (danas bi to bio Internet - m.op.). Zar mislite da će on naći beskonačnoga Boga? Ta ovaj čovjek je tako velik te misli da nema ništa veće od njega; tako je pun sebe da u njega ne može stati ništa drugo. Tako je mentalno velik da mu je sve maleno.
Ono što je doista veće od čitavog svemira, njemu je samo djetešce, povijeno u pelene... Smiješi se lakovjernim pastirima, koji vjeruju u anđele, i neznanju mudraca, koji vjeruju u vodstvo zvijezde po providnosti. Djevica Marija sjeća ga neodređeno na egipatsku legendu o Kristu. Jedva da se udostoji baciti pogled na Josipa, odrpana čovjeka, koja gostioničar s pravom nije htio primiti. Oholica pomišlja na sve ono čime je znanost zagospodarila zemljom i kako je ludo gledati Stvoritelja u malom djetetu. Zadržava se na Relativnosti, a onda na tome kako je besmisleno proslavljenu amebu nazivati Gospodarom neba i zemlje. Sjeća se što je kontrola rađanja učinila, da siromasi ne daju djecu na svijet, i kako je luda bila Majka ovog Djeteta, koja mu je mogla pružiti samo staju imalo slame s gumna.
Promašio je Beskonačno, jer je bio ohol; nije otkrio Boga, jer je bio prevelik. Jer jedino kad smo maleni otkrivamo nešto veliko - pa i Boga!
(nastavlja se)
Post je objavljen 03.12.2008. u 00:03 sati.