Odgovor Predraga Crnkovića ing. Pavloviću na KRITIKU 9 iz Bookse
Booksa je objavila kritiku romana Beograd za pokojnikena ovome linku
Prenosim kritiku u cjelini, a zatim odgovaram.
Kritika 9::
'Beograd za pokojnike' je loš roman: ako takav pobjedi na VBZ-ovom natječaju, kakvi su tek ostali? A da nagradu ubuduće daju u humanitarne svrhe?
Predrag Crnković se u jednom od prvih razgovora nakon što je Beograd za pokojnike proglašen najboljim na ovogodišnjem VBZ-ovom natječaju za neobjavljeni roman (čijih parsto grama papira nabavljivog na kioscima su-sponzora Tiska pobjednički teži otprilike 100.000 kuna, 13.888,88 EUR ili 1.100.000 srpskih dinara, u brutto iznosu, nažalost), žalio da mu nitko ne želi u matičnoj državi Srbiji objaviti knjigu, pa se, eto, javio na natječaj jer ima dobra iskustva sa susjednom državom Hrvatskom – u Knjigomatu mu je, naime, Rade Jarak ove godine objavio prvi roman. Tako i bi – skandinavist i pisac Crnković pobijedio je i odnio keš preko grane. Međutim, nije to sporno; ionako ogromne količine keša u svim agregatnim stanjima kolaju mekom granicom bez obaziranja na, kaže nam na dječje iskren način glavni junak romana Peđa, "zanavek objavljenu mržnju između dva nekada bratska naroda".
Ono što je sporno, a postaje svake godine sve očiglednije jest smisao cijelog VBZ-ovog natječaja. Krenulo je odlično i relevantno 2002. s Mlakićevom pobjedom, a pad je počeo već iduće godine s političkim kompromisom: željeni iskorak VBZ-a na srpsko tržište na tron je, uz neupitnog Koščeca, ustoličio i neusporedivo lošiji roman Jelene Marković. Otad je svake godine sve lošije i sve tužnije, uz povremene proplamsaje standardne prosječnosti (Šalković, Bazdulj Hubijar), koji bi trebali predstavljati lošije godine u povijesti nagrade (kao što i Booker ima lošijih godina), a ne njezine vrhunce. Uzevši dobronamjerno i zdravo za gotovo neupitne kvalifikacije, eminentnost i objektivnost ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda (kojeg su činili Ferić, Arsenijević, Matanovićka, Strahimir Primorac i predsjedavajući sudac Jergović), pa stoga i vjerujući da je uistinu izabran neobjavljeni roman koji je najbolji u konkurenciji, postavlja se jedino moguće pitanje: kakvi su, zaboga, bili ostali rukopisi, ako je pobjednik ovako loš? Na površinu naše književne močvare svake godine, nekako u ovo doba, nadođe kužan miris neobjavljene regionalne književnosti koji se čuje na kilometre i kao da upozorava: haloooo, već se dugo kvarim i opet vam ponavljam – sve su manje šanse da će ovaj natječaj otkriti novog regionalnog autora sa svjetskim potencijalom koji će objavljivati milijune primjeraka; za VBZ, dakako. Čak dapače – svake godine regionalni pisci pišu sve lošije. Jako bih volio da se varam, no mora da je to smrad od nekog trupla s dna.
Dodatna zamjerka VBZ-ovom izboru je i evidentni nedostatak uredničkog upliva – doima se kao da knjige idu u tisak točno takve kako su stigle na natječaj, tek ugrubo lektorirane, bez imalo uredničkih intervencija. Sorry, piscu dopuštam svašta (pa i nepismenost), jer ispred njega mora stajati urednički vatrozid, tako da u ovom slučaju uredniku samo mogu dati neispravljivu nedovoljnu ocjenu. Nevjerojatno je kako se vrhunskom piscu i razmjerno kvalitetnom stilistu poput Vladimira Arsenijevića (navedenog kao urednika u impresumu Crnkovićeve knjige), može dogoditi da u javnost pusti takve stilske nezgrapnosti i naprosto zanemari autorove rupe u osnovnoškolskom obrazovanju poput, recimo, ove rečenice: "Te gospođe sačinjavaju jednu od dve grupe kupaca životnih namirnica, koje (grupe) upadljivo ne obraćaju pažnju na cenu." To nije jedini takav slučaj – na bar pet mjesta autor nastoji objasniti na koju se riječ točno odnosi upotrijebljena zamjenica, prijedlog ili pridjev! Uz pomoć ove indukcije osnovano zaključujem da Arsenijević, premda je potpisan, knjigu urednički nije ni taknuo.
No, krenimo s konkretnijom razudbom Crnkovićevog romana. Već sam izbor pseudonima Sofronije Mravokop, nježna duša pod kojim je Crnković poslao rukopis na natječaj daje naslutiti da je autor sklon upotrijebiti zanimljivu strategiju koju sam tek ovlaš dotaknuo na početku kritike. Možda griješim dušu i gorjet ću u paklu, ali imam dojam da se Crnković na sve načine izrazito trudio dodvoriti hrvatskom žiriju jer ga, eto, doma ne puše. Na to da se ne radi samo na dojmu ukazuje i pohrvaćeni pridjev u pseudonimu – nježna a ne nežna duša, što bi bilo za očekivati od autora iz Beograda. Potom, u bilješci o autoru na kraju knjige Crnković se hvali da piše na više jezika, pritom misleći primarno na srpski i hrvatski, neprestano se (u sklopu ionako prekomjerne nostalgije), referira na onodobne hrvatske ljude i proizvode (Ivo Serdar, Ledo sladoledi), njegovo stalno inzistiranje na beogradskim toponimima izrazito podsjeća na stil Hrvoja Šalkovića, jednog od ranijih pobjednika natječaja, te, na kraju, valja primijetiti da Crnković ničim izazvan koristi riječi sasvim neuobičajene za srpski leksik (poput žicati, ekipa, tulum, djelatnik ili oriđinal).
Uspoređujući stil i leksik Beograda za pokojnike sa onim u starijih i uvaženijih srpskih pisaca (na primjer, kod Dragana Velikića ili Davida Albaharija, nedavnih meta Booksine kritike), očito je kako je Crnkovićev stil bitno siromašniji i na nižoj jezičkoj razini, a riječi su mu (premda nisu slengovske), bitno uličnije (zamlata, šašoljiti, oklembešeno, ubuđosano), što pak nimalo ne doprinosi uživanju u ljepoti štiva. Glavni je junak Peđa, Beograđanin neodredive dobi, ali očito u permanentnoj krizi srednjih godina koja se kombinira s onom, i psihički i doslovno, egzistencijalnom. Roman je, bar logikom imena Predrag-Peđa, očito autobiografski (i zato što se drugi sporedni likovi nazivaju tek inicijalima N. ili Đ. – valjda da se pravi ne prepoznaju), ali teško je odrediti stavlja li Crnković u usta svog junaka i vlastite stavove o vremenu i svijetu koji ga okružuju. U jednom razgovoru Crnković i priznaje: "Mislim da je moj lik više ja nego što sam to ja sam". Brojne književne i filmske reference potpomažu teoriju o autobiografskom, što je ujedno jedna od najiritantnijih sastavnica pobjedničkog romana. Naime, spomenute reference svojom pretjeranošću odaju dojam da autor silno želi dokazati da je intelektualno načitan i nagledan, što djeluje u najmanju ruku pubertetski. Takva vrsta napuhavanja i samohvale korisna je (ali ne i previše uvjerljiva), u svrhu muvanja ili barenja, odnosno psihološke definicije glavnog lika i njegovog suodnosa sa svijetom oko nas, ali taj se dojam nekako ne postiže – prevladavajući osjećaj je da se sam autor želi prikazati boljim (pametnijim, ljepšim, whatever) nego što zaista jest. Roman obiluje kvaziintelektualnim mudrovanjima i generaliziranjima o srpskoj književnoj sceni, zatim gorkim i ciničnim refleksijama na samom rubu neukusnog o čitavim socijalnim grupama (umirovljenici, brucošice, liječnici), a česte su i rečenične konstrukcije nevjerojatne ambicioznosti bez pokrića, baš poput ove: "(...) Ustanovivši da je saglasna da flertovanje nastave na konverzacijskoj kroazeti..."
S izvedbene strane, središnji dio romana je, dakle, stvarnosna proza koja se sastoji od kronološki potpuno razbacanih odlomaka. Najčešće im prethodi kakav književni ili glazbeni citat koji najavljuje ili opisuje radnju odlomka; odlomci su, pak, zbog vremenske neurednosti teško prativi i izgledaju kao dnevnički zapisi popabirčeni od 1993. do 2005. To dovodi do neminovnog ponavljanja ključnih informacija (OK, skužili smo da je anbol jeftinija srpska inačica andola!), koje je redundantno i iritantno, a moglo je biti izbjegnuto pametnijim baratanjem vremenom radnje ili naprosto uvođenjem reda. Međutim, to još nije sve – u romanu postoji i širi koncept (uvod i zaključak romana), pomoću kojeg Crnković iskreno i izravno problematizira suodnos postmodernizma i stvarnosne autobiografske proze i tvrdi da ono vlastito, autobiografsko može protumačiti samo ako ga promatra kroz postmodernistički diskurs. Taj pogled nije nezanimljiv, ali je nedovoljno razrađen i doima se kao slabašna stilska vježba.
Sve u svemu, Predrag Crnković je odnio lovu, ali tek sad je postalo bjelodano zašto ga nitko u domovini mu nije objavio. U VBZ-u zaista sjede dobročinitelji, ali ovim trendom za sve će biti bolje da iduće godine nagradu odmah daju u dobrotvorne svrhe, ili da je barem dodijele uvjetno, ako pisac-dobitnik svoj talent potvrdi nekim ozbiljnijim djelom u roku od, recimo, tri godine. Zadie Smith je, primjerice, svojim nedavnim predsjedanjem književnim žirijem i odbijanjem da se dodijeli nagrada pokazala da se i na taj način može poslati željena poruka mladim i nadobudnim piscima. "We could not find the greatness we'd hoped for", rekla je tom prilikom Zadie. I pogodila točno u metu.
Na kraju, za sve one hrabre i odvažne koji se ne boje suočavanja s ružnom stvarnošću, donosimo i potpuni popis svih osam dobitnika ove književno sve manje relevantne, ali, u doba krize, financijski sve bitnije nagrade, i to kronološki nerazbacano, ali obrnutim redom – služeći se Peđinim rječnikom, kao u Nolanovom Mementu:
2008. Predrag Crnković, Beograd za pokojnike
2007. Svjetlana Gjoni, Nula Nemo
2006. Hrvoje Šalković, Pravi se da ovo nisi vidio
2005. Nura Bazdulj Hubijar, Kad je bio juli
2004. Davor Špišić, Koljivo
2003. Jelena Marković, Escajg za teletinu / Marinko Koščec, Wonderland
2002. Josip Mlakić, Živi i mrtvi
Božidar Pavlović
Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.
Odgovaram na hrvatskom, da nas cijeli svijet razumije.
Započinjem citatom (jebaj ga, on je na srpskom):
»Ko vam kaže da ne treba tražiti od pisca da tumači svoje delo? Reći ću vam, u poverenju, da je to samo skorašnja smicalica koju su izmislili naši vatrogasci, jedna ofucana frazetina po kojoj je pisac budala i trbuhozborac, on ume još nekako da sroči svoje romane, ali to što je napisao ostaje za njega tajna, to znaju samo kritičari, pogotovu ako je pisac već mrtav ili dovoljno zaošijan ka večnosti, pa pušta kritičarima i čitaocima, naravno, da oni budu kompetentni da kađu značenje i smisao onoga što je pisac tekao, da to prežvaću i pljunu pred čitaoca i psca podjednako, pa da se drče kao stručnjaci koji su pročitali kardiogram ili dešifrovali rendgenski snimak pluća i karlice (pogotovo karlice). To pisci često vole, tu kompetentnu laž, to kritičarsko čitanje iz plećke, jer otkrivaju z zebezeknuto no zadiovoljno, da su njihove prazne (poetske i prozne) brbljarije zapravo govorile o problemu 'Čoveka', o 'Otuđenju', o 'krizi savremenog sveta+ i sličn9m velikim problemima, ili o svim istovremeno, pa stoga im i ne pada na pamet da kažu nešto o svom delcetu, osim da ga hvale na sva usta, pozivajući se na mišljenje kritičara, a oni sami, što se njih lično tiče, oni veruju u autoritet kritičarev, pa ako je on rekao da tu tako piše, onda je to tako, stvar je višeznačna i višesmislena, raznorazna tumačenja su neophodna, delo je višeslojno i višesmisleno, paradoksalno, pisac jasno i glasno priznaje da je budala i trbuhozborac, ako nije u pitanju 'inspiracijap, čuvatjte se, mladi pirjatelju, pisaca koji ne znaju šta su napisali i zašto su napisali, čuvajte se književnika koji zamenjuju razum anegdotom; oni ili šuruju sa večnošu (pa vas stoga niti vide niti slušaju, oni zaudaraju na lešinu) ili su budale.«
A sada idemo redom.
Kako se ono Bozhidar Pavlovitch predstavlja?
Božidar Pavlovitch
Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.
Dakle, dipl. hauzmajstor što mu po privatnom i osobnom mnenju ne smeta u čitanju i razmišljanju. Možda mu ne smeta u čitanju uputa za štednjake i bojlere, ali mu u čitanju i razmišljanju o književnosti smeta upravo - manjak čitanja.
Jer je čitanje neophodno ne samo za pisanje već (još i više) za kritiku. Ali, što ćemo kad se kritičar u samohvali želi prikazati boljim no što jest.
'Beograd za pokojnike' je loš roman: ako takav pobjedi na VBZ-ovom natječaju, kakvi su tek ostali? A da nagradu ubuduće daju u humanitarne svrhe?
Pa kad su već dipl. hauzmajstora humanitarno uposlili kano kritičara, a kojemu se nečitanje literature vidi iz svakog retka kano praziluk iz guzice svakom piscru tradicionalističke proze? /nenagradno pitanje: oklen praziluk u prethodnoj rečenici?/
Predrag Crnković se u jednom od prvih razgovora nakon što je Beograd za pokojnike proglašen najboljim na ovogodišnjem VBZ-ovom natječaju za neobjavljeni roman (čijih parsto grama papira nabavljivog na kioscima su-sponzora Tiska pobjednički teži otprilike 100.000 kuna, 13.888,88 EUR ili 1.100.000 srpskih dinara, u brutto iznosu, nažalost)...
Ovo se u žargonu zove tipovanje. Koliki je Pavlovitchev postotak?
žalio da mu nitko ne želi u matičnoj državi Srbiji objaviti knjigu, pa se, eto, javio na natječaj jer ima dobra iskustva sa susjednom državom Hrvatskom – u Knjigomatu mu je, naime, Rade Jarak ove godine objavio prvi roman. Tako i bi – skandinavist i pisac Crnković pobijedio je i odnio keš preko grane.
Iz dipl. hauzmajstora ponovno progovara Tuđmanov izborni moto iz devedestih - Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, samo varirano kroz žal što je neHrvat uzeo toliki keš i to u vrijeme ekonomske krize kada se kroz apeliranje »da se kupuje kroativno nastoji koliko-toliko spasiti domaće gospodarstvo, a ni članovima vlade nije jasno steže li se stremen ili ne (Šuker veli da se steže, Sanader kaže – ne, ne steže se).
Ali, kako će meni jedan Bozhidar Pavlovitch sa svojim beznandno srbijanskim imenom i prezimenom, spočitavati da sam prisvojio hrvatske novce, meni jednom Crnkoviću? Pa svak znade kak se zove pravi Rvat. Vinko Grgec, Rudolf Plačipičkec, Juraj Vodopivec, Ljudevit Jönke, Zlatko i Zvonimir, bre, u imenu, a u prezimenu može Drach i Hetrich nikako Pavlovitch. Tak da meni taj srbijanski jal od anonimusa dipl. hauzmajstora Pavlovitcha, pa makar se taj liliputanac duha i tijela hvastao i hrvatskom putovnicom uopće ne imponira. Jedina olakotna okolnost bi mogla biti ta, da je Srbin, nakon života u hrvatskom jalu, ono geslo, srpsku zavist »da komšiji, to jest susjedu crkne karava« zamijenio jalom u vidu 'odnese Srbijanac hrvatsku lovu u sprskoj lisnici, a toliki siromašni hrvatski pisci!'?
»Uzevši dobronamjerno i zdravo za gotovo neupitne kvalifikacije, eminentnost i objektivnost ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda (kojeg su činili Ferić, Arsenijević, Matanovićka, Strahimir Primorac i predsjedavajući sudac Jergović), pa stoga i vjerujući da je uistinu izabran neobjavljeni roman koji je najbolji u konkurenciji...«
Doista, kako je jedan dipl. hauzmajstor kome to ne smeta u čitanju i razmišljanju (ali, ako mu hauzmajstorstvo ne smeta u tomu, što mu onda smeta, jer čitati - očito je – ne voli i ne prakticira), kako je jedan dipl. hauzmajstor mogao uzeti zdravo za gotovo, kako sam veli, kvalifikacije (čujte tko pita za - kvalifikacije!), da ne govorimo o eminentnosti ocjenjivačkog suda, ili, povjerenstva? Palvovitchu, Pavlovitchu, dajte ne budite lakovjerni.
Pavlovitch se dalje pita: »kakvi su, zaboga, bili ostali rukopisi, ako je pobjednik ovako loš?«
Kad si nepismen čovjek dopušta baviti se (navodnom) tuđom nepismenošću, onda mu se dešava da zabija ovakve autogolove:
Pavlovitch, dipl. hauzmajstor piše (ili mu je to netko rekao da napiše, kao što je onom jadnome novinaru Golubovuću Pižonu netko namignuo kako treba objaviti drek da je jedan naš pisac plagiajtor, a sve zato što se ovaj drznuo napisat' što o staljinistima), dakle dipl. hauzmajstor kojemu to što nije diplomirao književnost (a zašto bi?: ako se piscu ne traži diploma što bi onda kritičaru?, nije li tako?) dakle već u prvom pokušaju da pokopa pokojnika iz naslova, Pavlovitch, dipl. hauzmajstor, sam u jamu upada (ko drugome jamu kopa, sam u nju upada bijaše neka poslovica iz pučke škole):
»Sorry, piscu dopuštam svašta (pa i nepismenost), jer ispred njega mora stajati urednički vatrozid, tako da u ovom slučaju uredniku samo mogu dati neispravljivu nedovoljnu ocjenu. Nevjerojatno je kako se vrhunskom piscu i razmjerno kvalitetnom stilistu poput Vladimira Arsenijevića (navedenog kao urednika u impresumu Crnkovićeve knjige), može dogoditi da u javnost pusti takve stilske nezgrapnosti i naprosto zanemari autorove rupe u osnovnoškolskom obrazovanju poput, recimo, ove rečenice:
'Te gospođe sačinjavaju jednu od dve grupe kupaca životnih namirnica, koje (grupe) upadljivo ne obraćaju pažnju na cenu.' To nije jedini takav slučaj – na bar pet mjesta autor nastoji objasniti na koju se riječ točno odnosi upotrijebljena zamjenica, prijedlog ili pridjev!
Uz pomoć ove indukcije osnovano zaključujem da Arsenijević, premda je potpisan, knjigu urednički nije ni taknuo.«
Gle, s Arsenijevićem sam prošao kroz cijeli tekst te sam osobno od njega dobio - uz smiješak - i odobravanje za ovaj stil – 'čisti Bora Ćosić'. To »objašnjavanje« u zagradi na koju se riječ odnosi zamenica »koji« spada u jezička pravila srpskog jezika na kojem je knjiga napisana, a istodobno je i hommage Ćosiću Bori koji je tako pisao po NIN-u i u svojim knjigama. Dakle, podsmijeva se nepismen čovjek onome što je pismeno. Ali, tamo gdje je većina nepismena, onda oni pismeni upadaju u oči. (Jednako kao što se, u Srbiji, oni sa samo dva akcenta /silazna/ rugaju takozvanom »beogradskom čepljenju« i/ili »vojvođanskom otezanju«, iako je to »čepljenje« /s uzlaznim akcentom/ zapravo najpribližniji govor standarnom srpskom akcentovanju, ali zanimljivo je kako se taj jal nepismenih prema pismenima javlja na obje bande, i u Kroaciji i u Serviji.)
»No, krenimo s konkretnijom razudbom Crnkovićevog romana.»
No da, nakon jala što je neki Srbin u srpsku lisnicu stavio hrvatski keš te nakon zabijenog autogola, kojim e dipl. hauzmajstor pokazao kako ne zna pravopis (a spomenuto pravilo važi i za hrvatski, ne samo srpski jezik – samo da se zna), dajmo ljudi krenut' i s tom, kak' reče, razudbom? Šfrafcigeri, kliješta i ostali alat električara je, za pretpostaviti, pri ruci.
»Već sam izbor pseudonima Sofronije Mravokop, nježna duša pod kojim je Crnković poslao rukopis na natječaj daje naslutiti da je autor sklon upotrijebiti zanimljivu strategiju koju sam tek ovlaš dotaknuo na početku kritike. Možda griješim dušu i gorjet ću u paklu, ali imam dojam da se Crnković na sve načine izrazito trudio dodvoriti hrvatskom žiriju jer ga, eto, doma ne puše. Na to da se ne radi samo na dojmu ukazuje i pohrvaćeni pridjev u pseudonimu – nježna a ne nežna duša, što bi bilo za očekivati od autora iz Beograda.«
Koji je Pavlovitch krele, pa to je za ne vjerovat.
Cijeli roman napišem na srpskom (uostalom, pisao sam ga i ne razmišljajući o natječaju V.B.Z.-a) a onda iz šifre dipl. hauzmajstor deducira da se dodvoravam hrvatskom čtateljstvu. Pa ako pisanje priča, eseja i pjesama na hrvatskom, kao i prevođenje na hrvatski nije nitko (dosad, barem) nazvao dodvoravanjem, onda se dipl. hauzmajstor kojemu očito nešto smeta u čitanju domaće i svjetske književnosti, sjetio probiti led ali – gle idiotizma i kretenizma – na osnovu šifre.
E, pa gošpon Bozhidare Pavlovitchu, hauzmajstore rvackoga roda što vonja po srbijanskom imenu i prezimenu, e da ti velim: nije mravokop, već mravoklop. Kop je tipfeler i to, gle čuda, ne moj (ja inače imam tvrtku koja se bavi izvozom tipfelera na inozemno tržište) već žirija. Ovo »kop« i inače vuče na kakvu građevinsku tvrtku, te nedajbože na neku mafiju, pa bi u tom slučaju ovaj prijenos keša iz Kroacije vu Serviju taman bilo sumnjivo i zahtijevalo bi istragu glede pranja novca, s čime Vi i inače neukusno povezujete novlani iznos nagrade.
Ne, dipl hauzmajsore, komu tko zna što smeta čitati, ne mravokop, već mravoklop. Naime, čitava šifra je napisana na rvackom – a ne samo ta riječ »nježna« - i glasi ovako (a to mogu potvrditi članovi ocjenjivačkog povjerenstva, iliti žirija kako se seljački, da ne reknem gruntovčanski i neodgovorno naspram rvackoga jezika odnašaju ocjenjivači, sram da ih bude, ali kad se sjetimo da je neki ex-Sarajlija precjednik povjerenstva, tj. žirija, što drugo i očekivati, je l' tako?), dakle čitava je šifra na hrvatskom, te je tako svo ovo amatersko detektivsko dumanje hauzmajstora Pavlovitcha jest badava:
ŠIFRA-ŕ::: “Sofronije mravoklop, nježna duša, otjelotvorenje oblomovštine, premda počesto umije tupiti, no to je samo odraz hipersenzibilnosti, i to ne njegove već njegove bake. I takov, eto, sjedi i pijucka pepsić. A onda, za stolom kavane za kojim su sjedila dva seksi crvenokosa komada, zazvoni mobitel...YXZ-matični brojxxxxxxx000000 i on začu riječi: ‘unaprijed hvala kako žiriju tako i ocjenjivačkom povjerenstvu (ako se do objave rješenja promieni pravopis)’.Kvragu! Još netko šalje roman na natječaj?!, pomisli Sofronije...”
Eto. Ovo sam napisao i u intervjuu (interviewu), koji treba uskoro izać u jednome bosanskome magazinu. Tu sam odgovorio na pitanje otkud mi ideja za šifru. Naime, bijaše jedan crtić o mravoklopu (koji se nije zvao Sofronije, ali to je druga priča) a glas mu je posudio Martin Sagner. Uz Slonića Tonića i Škrbamacu, bijahu to hrvatski crtići koje sam volio kao što su i neki Zagrepčani voljeli stanovite – srpski nahsinkronizirane - crtiće. Jugonostalgija, kao, ono, ali jebaj ga, čitajte Borisa Budena i Arsenijevića, dipl. hauzmajstore Pavlovitchu, čitajte, i pronađite što Vam to smeta u čitanju kad Vam već ne smeta odsustvo diplome društvenog fakulteta.
A poglejmo si sad i jedan semantički autogol koji dipl. hauzmajstor Pavlovitch zabija (nakon onog gramatičkog i stilskog na početku):
»...Crnković se hvali [...] neprestano se (u sklopu ionako prekomjerne nostalgije), referira na onodobne hrvatske ljude i proizvode (Ivo Serdar, Ledo sladoledi), njegovo stalno inzistiranje na beogradskim toponimima izrazito podsjeća na stil Hrvoja Šalkovića, jednog od ranijih pobjednika natječaja, te, na kraju, valja primijetiti da Crnković ničim izazvan koristi riječi sasvim neuobičajene za srpski leksik (poput žicati, ekipa, tulum, djelatnik ili oriđinal).«
Ljudi, koji je Pavlovitch krelac.
Stalno inzistiranje [sic!] na beogradskim toponimima ne treba podsjećati na stil Šalkovića (??!) već se duguje prostoj činjenici da se radnja romana odvija u – gle čuda – Beogradu. Pa neću valjda spominjati ulice Samobora i Toronta ako se neki Beograđanin šeće u Beogradu. (A Šalković mi je lijepo rekao, pol sata prije dodjele, kad mi je posve ležerno i prijateljski, kao da se sto godina znademo, sačekao i čestitao i upozorio da će me sad popljuvat iz milijun razloga pa i iz toga razloga jer da se ocjenjivačko povjerenstvo, iliti po domaću, žiri, želi uvuć u guzicu srpskoj publici ne bi li poduzeće proširilo 'posal' i istočnije).
A riječi neuobičajene za srski leksik? Pavlovitchu, knjige u šake. Teofil Pančić, Bora Ćosić, Mirko Kovač (prije odlaska iz Beograda), Albahari, Bogdan Tirnanić u svojim člancima, odnosno knjigama, odnosno nekim svojim prijevodima, odnosno kolumnama – respektivno! - rabili su ili rabe usred Beograda, dakle u NIN-u, Vremenu, knjigama, dakle rabili su ili još uvijek rabe i izraze kao što su prometalo, hinjeno pa i one nabrojane – a svega toga ima i u »Beogradu za pokojnike«. »Prometalo« je tako hommage dvojici kolumnista, Pančiću i Tirnaniću, ali kako će to skužiti dipl. hauzmajstor kome tko zna što smeta čitati. Ali, barem je časopise mogao prelistati. Da ponovim – ne samo za pisanje knjiga već još i više za pisanje kritika potrebno je čitati. Pavlovitchu, jesi li čuo za Horacija? (Nije iz Shakespearea.)
A onda ću citirati (nenagradno pitanje: koga?/ Hint: ako poznate Matvejevića ili Kovača, pitajte ih.
Citat: »Ali, priznajem, takođe da volim kada se pisac sruči na svoj maternji jezik sa besom sina rezmetnoga i kada se jednoj kulturi stavi pdo pitanje i valjanost jezika, kada se ustaljene forme ondosa prema jeziku izmene. Volim to, makar kao akt pobune protiv konvencija i opštih mesta (jezik je najveće 'opšte mesto'), kao opozoiciju opšteprihvaćenim, automatizovanim formama mišljenja, življenja i pisanja. Kao šro verujem da je svako valjano delo čin pobune protiv svog sopstvenog i jedinog jezika, da su pobune poput one Lazine ili Vinaverove ili Kenoove ('Mi pišemo na jednom mrtvom jeziku') takođe deo stvaralačkog čina, vrednije od svake 'apologie de la langue francaise'. kraj citata
Idemo dalje.
Dipl hauzmasjtor Pavlovitch veli:
»Uspoređujući stil i leksik Beograda za pokojnike sa onim u starijih i uvaženijih srpskih pisaca (na primjer, kod Dragana Velikića ili Davida Albaharija, nedavnih meta Booksine kritike), očito je kako je Crnkovićev stil bitno siromašniji i na nižoj jezičkoj razini, a riječi su mu (premda nisu slengovske), bitno uličnije (zamlata, šašoljiti, oklembešeno, ubuđosano), što pak nimalo ne doprinosi uživanju u ljepoti štiva.«
Gle tko se dodvorava srpskoj književnoj sceni. Usporedba s Velikićevim vokabularom ide izravno na štetu ovom piscu za kojega jedan »betonski kritičar« veli da je drljao hartiju do ove zadnje nagrade (a možda i za vrijeme). A od pobrojanih riječi koje su »bitno uličnije« (?), spomenut ću da se glagol »oklembesiti« nalazi i u glasovitom rječniku Miloša Moskovljevića i to ne kao »pokrajinski« glagol, a od jednoga Bizantinca Pavlovitcha bi se moglo očekivati bolje poznavanje tih jezičnih pitanja kada se već njima bavi, kaj ne?!
«...teško je odrediti stavlja li Crnković u usta svog junaka i vlastite stavove o vremenu i svijetu koji ga okružuju. U jednom razgovoru Crnković i priznaje: "Mislim da je moj lik više ja nego što sam to ja sam".
Pravome kritičaru bi ovo bila dobra ideja da nešto napiše, ali za takvo što treba čitati, kako lijepu književnost tako i djela iz teorije književnosti. No, što u tome smeta dipl. hauzmajstora Pavlovitcha – ako već nije diploma tehničkog fakulteta – ne zna se, ali kad, jadan, uz pomoć mene kojega citira, i približi rudimentu kritike, on odmah stane pa krene u tračanje i prepričavanje.
»Brojne književne i filmske reference potpomažu teoriju o autobiografskom, što je ujedno jedna od najiritantnijih sastavnica pobjedničkog romana. Naime, spomenute reference svojom pretjeranošću odaju dojam da autor silno želi dokazati da je intelektualno načitan i nagledan, što djeluje u najmanju ruku pubertetski. Takva vrsta napuhavanja i samohvale korisna je (ali ne i previše uvjerljiva), u svrhu muvanja ili barenja, odnosno psihološke definicije glavnog lika i njegovog suodnosa sa svijetom oko nas, ali taj se dojam nekako ne postiže – prevladavajući osjećaj je da se sam autor želi prikazati boljim (pametnijim, ljepšim, whatever) nego što zaista jest.«
Što on misli da je bolji od nas.
Eto ti kritičara. /Nenagradno pitanje – koju novelu treba čitati da bi se i literarno spoznalo ovakavo »rezoniranje« dipl hauzmajostra Pavlovicha?/
»Roman obiluje kvaziintelektualnim mudrovanjima i generaliziranjima o srpskoj književnoj sceni, zatim gorkim i ciničnim refleksijama na samom rubu neukusnog o čitavim socijalnim grupama (umirovljenici, brucošice, liječnici), a česte su i rečenične konstrukcije nevjerojatne ambicioznosti bez pokrića, baš poput ove: "(...) Ustanovivši da je saglasna da flertovanje nastave na konverzacijskoj kroazeti..."«
Kada je riječ o »generaliziranju«, treba reći ovo svaka je nepotpuna indukcija generaliziranje ali svako generaliziranje nije nepotpuna indukcija. Očito je da piscu ove kvazikritike manjka – osim znanja iz pravopsia, stilistike kao i načitanosti iz lijepe književnosti /iliti beletristike kak bi rekli gruntovčani/ te poznavanja teorije književnosti – očito mu dakle manjka i znanje logike i formalne logike. Barem to si može popunit ako si uzme knjigu Petrovića dr Gaje (Srbin, jebaj ga, ali u Zagrebu živio i radio, pa i umro, no prirodnom smrću, fala Bogu), udžbenik, dakle, koj ise zove »Logika«. Tu će vidjeti zašto ono što piše u »Beogradu za pokojnike« o brucošicama, umirovljenicima, liječnicima nije »generaliziranje« (tako govore babetine) već legitimno razmišljenje, koje bi bilo legitimno i u novinskom članku nekmoli u romanu.
A »konverzacijska kroazeta«, što li znači? Preteška je to zadaća bila za dipl. hauzmajstora Pavlovitcha, pa je tu rečenicu iščupao iz poglavlja i ponudio na pladnju. Tko je čitao knjigu, shvatio je što znači upravo »konverzacijska kroazeta« a ako dadnem hint - »film freak«, jasno će biti sada i onima koji knjigu (pa ni to poglavlje) nisu čitali.
»S izvedbene strane, središnji dio romana je, dakle, stvarnosna proza koja se sastoji od kronološki potpuno razbacanih odlomaka. Najčešće im prethodi kakav književni ili glazbeni citat koji najavljuje ili opisuje radnju odlomka; odlomci su, pak, zbog vremenske neurednosti teško prativi i izgledaju kao dnevnički zapisi popabirčeni od 1993. do 2005. To dovodi do neminovnog ponavljanja ključnih informacija (OK, skužili smo da je anbol jeftinija srpska inačica andola!), koje je redundantno i iritantno, a moglo je biti izbjegnuto pametnijim baratanjem vremenom radnje ili naprosto uvođenjem reda.«
Tako je to kad je inžiniru malo sa žaruljama i akumulatorima baratati već bi tija bit i njegova svitlost, što li, inžinir ljudske duše. Dipl. hauzmajstor Pavlovitch koji – valjda što kao Nušićeva g-đa ministarka knjige kupuje na metar – knjige ređa po veličini ako je on uopće knjige vidio na gomili. Po nenačitanosti i općem neznanju ne bi se reklo da se s knjigama druži.
Dakle, dvostruko spominjanje anbola ima književnu funkciju, no to ću ostaviti kritičarima da se dosjete. (Arsenijević je u svome uredničkom radu - a on je u tome doista predan i neumoran – predložio izbaciti jedan anbol, no ja sam inzistirao na dva komada. Književna vrućica, rekao bi Kovač još u Beogradu. Hint: pitajte Matvejevića što ovo znači.) Redundantnost također ima svoju funkciju, ali da je. Dipl. hauzmajstor barem čitao Albaharija – ako ne već neke strane – ma čekajte, ljudi pa i Albahari je strani pisac, ne?/ pisce – palo bi mu na pamet da ponavljanje može biti i smišljeno. No, da ponovim, eto, redundantno, što li to smeta dipl. hauzmajstoru Pavlovitchu u čitanju ako već nije diploma tehničkog fakulteta. Evo, redundantno: mislio sam sve najlepše o dipl. elektrotehničarima. Oh, generaliziram. Neukusuno od mene, nema što.
»Međutim, to još nije sve – u romanu postoji i širi koncept (uvod i zaključak romana), pomoću kojeg Crnković iskreno i izravno problematizira suodnos postmodernizma i stvarnosne autobiografske proze i tvrdi da ono vlastito, autobiografsko može protumačiti samo ako ga promatra kroz postmodernistički diskurs. Taj pogled nije nezanimljiv, ali je nedovoljno razrađen i doima se kao slabašna stilska vježba.«
E moj Bizantinac Pavlovitch, što se uvlačiš u gujcu srskoj književnoj sceni hvaljenjem srpskih pisaca (pa i Velikiću) kao i hrvatskim gospodarstvenicima kuknjavom što keš ode u sprsku lisnicu...
(Samo da ti kažem, HRT je objavio da sam ja Hrvat podrijetlom iz Boke Kotorske, tak da meni to tvoje pavlovichevsko bizantinsko bogorađenje uopće ne imponira – al' sam redundantan, to ja za umirt, ha?) - e moj Bizantinac, da si ti uopće čitao beletristiku i teoriju književnosti, bio bi u stanju napisati barem rudiment slabašne kritike, ali ti sâm nisi u stanju doći ni do rudimenta ovlašne kritike, nekmoli ovlašne kritike, a o kritici pravoj možeš samo sanjati. Ako imaš mašte.
»Sve u svemu, Predrag Crnković je odnio lovu, ali tek sad je postalo bjelodano zašto ga nitko u domovini mu nije objavio.«
Gle, Pižone moj bili – poznavaoci jugoslavenske polemičarske literature će se sjetiti na što mislim, a od Vas dipl. hauzmajstore Pavlovitchu, ne očekujem da sami skužite, ali netko će Vam već prišapnuti, možda i iz Servije – dodvoravate se stanovitim srpskim kritičarima. Valjda će Vam se isplatit u putovanjima i dnevnicama.