Marketing
O bojama lica moga.
Predavanja imam svaki dan. Ja sam jedina Europljanka u svojoj maloj multikulturalnoj skupini od 12 članova. Kolege su mi porijeklom iz Azije, Afrike, Oceanije i Južne Amerike. Današnje teme su bile rasizam, predrasude i fobije od ljudi.
Pa smo se svi našli s nekim svojim ožiljcima, koje u Dublinu manje više osjetiš, ali ne toliko da te zabole za trajno. Više su to onako površinske ogrebotine nego što su unutarnja krvarenja. Jer Irska je majušna zemlja, iako ja Dublin zovem New Yorkom u najmanjem obliku. Predrasuda kao predrasuda se uvijek transformira u neznanju. A predrasuda se ovdje osjeti kroz taj vječiti faktor što ljudi uzimaju stvari točno onako kako ih vide. Valjda je to najveća zamjerka Zapada. Što nije pretjerano svjestan stvari van svojih kalupa. Ono što mi trenutno ne treba, ne trebam ni znati. Velika je spoznaja i u tome što sam se ja s predrasudama koje su upućene meni, naučila nositi.
Velika je udaljenost od one curičke koja je došla ovdje prije dvije godine. Stvar je i u mojim očima koje su tada bile velike, velike poput spužve koja sve upija. Upija vodu kroz filter naive. Naiva kod mene nikad neće biti iskorjenjena, ali jedan veliki dio je prebačen na samokontrolu, a onda i na kraju na veliko zadovoljstvo s vlastitim odabirom ili množina.
Jer ono kako me ljudi doživljavaju je nešto na čemu sam dugo radila. Ali stvar je u tome što je Dublin za mene bio, i još uvijek je, jedna velika škola (kao i sve u životu) u kojoj se ja sada već stvarno jako dobro snalazim. Iako nekad onako zatvorim oči, udahnem duboko, dok mi se grlo stisne od osjećaja gdje se nekad pitam jel mi bilo bolje kad nisam bila svjesna puno stvari, pa sam se grčevito držala tih stvari, ali su bile sigurne, nego sad kad je puno toga neizvjesno, ali i onda onom paralelnom linijom – neizmjerno uzbudljivo.
Iako je jedan osjećaj neizmjerno siguran i stalan: osjećaj kad se vraćam u svoj stan, gdje me čekaju dvije osobe. Jedan koji mi grije guzu dok spavam i koji mi svakodnevno svojim leđima daje potporu, a druga osoba je Ona, nekako više i nezmjenjiva nova cimerica s kojom vidam sve stvari koje žene u sitno doba noći mogu jedna drugoj reći.
Predrasude koje osjetim na koži nisu toliko bitne, više su odraz ljudi kojima je Istočna Europa zadnja rupa na svirali. Hrvatsku nekad radije ni ne lociram, kažem im da dijelimo more s Italijom, ali se to onda poveže s Afrikom ... pa ja onda onako stisnem gornju usnicu, donju prebacim preko nje, ispustim zrak kroz nos, obrve stavim u upitnik, par puta trepnem jer mi nije jasno na što se misli, i pređem preko riječi.
Možda to i nisu predrasude? Ma jesu, zapravo jesu, jer nas se smatra neobrazovanom bagrom, kojoj je pojam velika Europa. Ali se ja onda sjetim Pavličića, sjetim se bakinih rajčica, sjetim se Čiova pred zoru, sjetim se Kristijana Belahuna, sjetim se kamenčića pod stopalima i kako sam škiljila kroz sunčanu šumu koju ću jednom naslijediti, sjetim se Jadranskog vala na koži, sjetim se Kupe, i hladne Karlovačke, Otvorenog radija, pa čak se sjetim i Konzuma, magnezija u šumećim tabletama, sjetim se kako nam je jezik težak, kako nam je zemlja tako uzburkana zato što je na sjecištu Istoka i Zapada, i osjetim se ponosnom jer dolazim iz tog malog prcmuljka od Hrvatske.
Jer se baš zbog tih tisuća malih jada koje su nam doma servirane, ovdje u Irskoj osjećam isto toliko puta sposobnijom, i vjerojatno življom nego igdje. Jer sam tek u Irskoj shvatila puno stvari o sebi. Jer svatko na sebi osjeti neku vrstu brutale, ali da nam mentalitet nije takav, da se nisu izdogađale stvari koje su se izdogađale zadnjih 15 godina, ne bi ni ja bila što danas jesam. Nikako još definirana, ali svjesna da se razvijam punim plućima.
Zato me te male predrasude i ne zabole toliko, jer i jesu površinske. Jer ja znam da ja ne ignoriram stvari koje su me i postavile na ovo mjesto. Svjesnost o samoj sebi, i stvarima kojima sam okružena. A to je nešto što zaista ne možeš platiti, jer glad za novim stvarima se ipak ziđu u samoj osobi, a ja stalno želim znati još više i više.
Zato i volim tu svoju malu skupinu ljudi s kojima sam svaki dan okružena, jer ja njih, oni mene uče. A onako, školskim primjerom, kroz jednu osobu mijenjaš svijet, jer s tom jednom osobom i sebe učiš kako stajati s dvije noge na zemlji. Imaš ravnotežu ako samo jednu osobu promjeniš, a to je moj doprinos u ovom vlastitom migracijskom svijetu, koji ako je nešto, onda je težak. Ali i težina života je vrlo relativan pojam ako imaš određene direktive kojih se držiš.
Vjera u sebe, vjera u ljude, optimizam, zahvala za svaki novi dan, jedna mala unutarnja molitva za novo jutro, i ideš dalje.
Post je objavljen 02.12.2008. u 02:17 sati.