Marketing
One life – one chance
Gledam na televiziji emisiju, slušam i ne vjerujem.....
odvjetnik kaže – "mi ne branimo djelo koje je osoba počinila, mi branimo osobu.
To je naš posao i moramo ga raditi zdušno. Tražiti što više olakšavajućih okolnosti da ga obranimo i smanjimo kaznu. I kada branimo ubojicu za kojeg znamo da je ubojica, dakle nema dvojbe jer postoje dokazi koji su nepobitni i tada se trudimo da ga obranimo – ne njegovo djelo – već njega. Da mu pomognemo dobiti manju kaznu, da mu pokušamo pomoći da shvati što je učinio i da se na kraju krajeva resocijalizira u društvo i nastavi normalno živjeti."
Otac koji je i sam izgubio kćer, na užasan i okrutan način, otac koji je doživio najgore od najgoreg u životu, bio na rubu samouništenja, na ivici života i smrti, odlučio ostati na životu i živjeti s tim strašnim saznanjem, je otac koji će jednog dana slušati u sudnici kako netko od njegovih kolega traži olakšavajuće okolnosti za ubojicu njegove kćeri. Kako će se osjećati?
Pitam se to, jer se stalno pitam gdje je tu pravda?
Kako može biti pravda da odvjetnik svojim zdušnim branjenjem, traženjem olakotnih okolnosti za ubojicu zapravo samo radi svoj posao i ako ga obavi dobro - oslobodi ubojicu ili mu ishoduje manju kaznu od očekivane i propisane zakonom ili primjerene (ne)djelu koje je počinio.
Što je to onda pravda?
Je li zaista pravda za oduzet život – nečija ponovna resocijalizacija u društvo? Njegovo shvaćanje onog što je učinio? Kako on to može shvatiti? Zar prvo mora nekom oduzeti život da bi shvatio da je pogriješio, pa mu je sada žao i neće više... Onda ćemo mu svi oprostiti i to je pravda.
Tko u tom slučaju osjeća da je zadovoljena pravda?
Kako se osjeća obitelj koja je izgubila svoje voljeno biće?
Je li za njih to pravda?
Kome je pravda zapravo namijenjena? ŠTO UOPĆE ZNAČI PRAVDA?
Koliko vrijedi život? I kome on vrijedi? Koliko vrijedi život onoga tko je ubijen, na bilo koji način? I kome vrijedi? Koliko vama gospodo odvjetnici i suci vrijedi vaš život – život vaše djece?
I zanima me još kako se moral uklapa u ovu priču o pravdi.
Nama koji smo ostali živi nakon takvog iskustva (namjerno kažem živi, jer negdje sam pročitala da nije isto biti živ i živjeti – i, slažem se) prihvatiti nastavak života je jednostavno prirodan slijed. Drugog izbora nema. Jer samoubojstvo je isto ubojstvo.
No, može li se osuditi čovjeka, koji nakon što mu se to dogodi i on ne izdrži teret boli, ipak digne ruku na sebe? Velika je snaga to prevladati, izdržati. Tu su nam svima potrebni drugi ljudi, njihova toplina, razumijevanje...Svi smo mi različiti. Po mnogo čemu, po našoj osobnosti, za koju su uvelike zaslužni geni, po mentalnoj i emocionalnoj razini ...... Bol za izgubljenim djetetom je najgora, najveća, najrazornija bol za emocionalno biće – čovjeka.
A baš jest tako silno jaka – jer smo (valjda) ipak svjesni neprocijenjive i nezamijenjive vrijednosti života kojeg imamo. Jer znamo da je jedan jedini. Bez obzira na sve religije svijeta, bez obzira na sva vjerovanja, sve "mudrosti" koje mislimo da posjedujemo, od istoka do zapada....život je ipak jedan jedini. A ima li "života" nakon smrti....ne znam. To ne zna nitko, pa ni onaj tko u to vjeruje. Jer jedno je vjerovati, a drugo je istina.
Meni se na taj način zapravo obezvrijeđuje ovozemaljski život. Pa ionako je to samo usputna stanica u našem postojanju? U našoj vječnosti u bilo kojoj dimenziji ili stanju.... Zašto smo tako narcisoidni da mislimo da ne možemo nestati kad umremo? Ne znam, meni to zvuči suludo.
Stelice moja,
Nekada su prisjećanja strašno jaka. Kao da si tu kraj mene i to, naravno, u onim našim poznatim situacijama, da stojiš kraj mene i da me gledaš svojim zelenim očima, slušaš me što ti pričam ili me nešto pitaš....u tom trenutku si mi tako živa...a onda bolan grč.....pa zaustavljanje misli......blokiranje.....pokušavam ne misliti, ali ti mi nastavljaš prepričavati zgode iz škole, čemu ste se danas smijali, što novoga naučili, i sve to radiš uvijek se drmusajući u nekom ritmu, vrteći se na peti.....ma tko bi mirno stajao ili sjedio....treba stalno plesati.....Ili kad se vozimo nas troje u autu, poželim ti čuti glasić, osjetiti ruku na ramenu....
U noći često gledam u vrata sobe, sjećam se kako si se znala vraćati po nekoliko puta dati mi pusu i zagrliti čvrsto za laku noć......a zapravo si željela da ti ja kažem da ostaneš prespavati...tu kod mene....tu je ljepše...sigurnije....toplije..
Uglavnom se jako borim s tim sjećanjima i trudim se blokirati ih u tom trenutku, jer ne mogu podnijeti bol koja me obuzme. A opet se često pokušavam sjetiti našeg zadnjeg trenutka zajedno. I ne mogu. Jesi li otišla spavati prije mene? Jesam li ti čitala tu noć? Što smo radile taj dan, zadnji naš dan. O čemu smo pričale, kako si bila obućena? Koje smo si zadnje riječi uputile.... onako u živo, oči u oči.... ? Ničeg se ne mogu sjetiti. Jedino što znam je da si spavala u maloj plavoj pidžamici koja i dan danas leži kraj mene ispod jastuka. Prepuna mojih suza, i sa sve manje tvog mirisa. Zapravo čini mi se da je taj miris samo još u mom sjećanju.
Svaki dan vidim stazicu kojom si napravila svoje zadnje korake na putu prema raskršću. Na putu prema školi. Na putu prema svojoj smrti. Kako je to moguće? Zašto? Samo si htjela doći u školu....ne mogu to prihvatiti. Nisi ništa krivo napravila, mi nismo ništa krivo napravili, a tebe više nema...
Ribice moja, umjesto da ti sobu tvoju uređujem, da s tobom biram sličice i cvijetiće i boje i zvukove koje bi ju krasile, ja se stalno vraćam ovdje i uređujem ovo tvoje mjestašce.....volim te mila moja djevojčice.....
Where do we go ... 
....Where do we go now
.....06.12.2008.
Post je objavljen 01.12.2008. u 10:24 sati.