Jednoć davno u malenoj zemlji na brdovitom balkanu živio je jedan bend koji je bio nenadjebiv. Svirao je i svirao sve dok se nije pretvorio u Pepeljugu, a kasnije i u princezu, nakon što je onaj retardirani glupan princ utvrdio da jedino njoj pristaje cipelica broj 36, mjesecima neuspješno pokušavajuć nagurati istu na par stotina nogu broj 41do 45, uključujući i nožurdu njene starije sestre.
Čime se to Pepeljuga usrećila s takvim moronom teško je reći, jer priča se prekida na najzanimljivijem dijelu. Netom prije nekog ozbiljnog seksa, jerbo se to tada činilo isključivo u mraku. Ovaj... khm... braku. Uvjeren sam da se budaletina propila, a ona mu je zamjerala što joj je onemogućio da proputuje svijetom pješice i proba sve moguće droge, da se izgradi i razvije kao osoba skupljajući duhovna iskustva i muškarce, upoznajući krajolike i razne vrste alkoholnih pića. Nije mu zasigurno to zaboravila napomenuti niti jedan dan do kraja života. Ali to nije priča dana.
Priča dana je Hladno Pivo. Bend iz dijela Zagreba najbližeg Zapadu. Odmah na granicama Republike Dugave, koja se proteže Euroazijom zapadno od Kineskog zida, sve do Gajnica. Dečki su prošli sve i sva i na kraju isplivali kao najmoćnija glazbena družina ovog desetljeća na ovim prostorima.
Vrlo mi je drago zbog toga.
Njhove hitove ne moram niti spominjati, jer ih svi znamo. Osim toga, skoro svaka im je pjesma hit pa bi nabrajanje zauzelo odnosno oduzelo čitavu stranicu, a za to nema potrebe. Punk koji je se s godinama, rastom i iskustvom pretočio u moderni rokenrol. Svjež kao rosa, pitak kao piva.
Za sve pivo nostalgičare njihova biografija „Trening za umiranje“ se može naći na svim Billinim policama za sitne pare. Vjerojatno i na nekim drugim policama. Ona govori i o vremenima kada smo bili mlađi. Odnosno o vremenima kad su oni mlađi bili punoglavci ili neodređena primisao u primozgu svojih roditelja. Sjeća nas starije barabe na dane otkrivanja. Prvih ljubavi, prvih šora, prvih bježanja, prvih pravih tuluma. I glazbe koja je sva ta sjećanja lijepila u smislenu cjelinu.
Nešto smo stariji i zaboravili smo da smo jednoć znali popit dosta, razbit ponešto, povraćat po nekomu ili nečemu ili da nas je naša mila policija znala bacat na sve strane. Samo se ponekad sjetimo. Najčešće potaknuti nekim ili nečim što je ostavilo dubok trag u nama. Čudno nas čuvstvo škaklje po stomaku i masira prašnjave neurone. Gurka krv u obraze i tjera šarenice da se pomaknu u gornji desni ugao oka kako bi izvukle sjenke mladosti sakrivene duboko u ormaru. Tjera nas da se zagonetno smješimo. Nema puno takvih stvari ili ljudi koji nas mogu pomilovati tako duboko. A ovi dečki su to uspjeli.
I općenito gledajuć su uspjeli.
Stvarno su to zaslužili.
Post je objavljen 29.11.2008. u 23:53 sati.