U podnaslovu:
Malo o školama u Austriji
Prva se ideja za ovaj post rodila ukratko nakon što je moj sin ove jeseni krenuo u školu. U međuvremenu sam na temu i zaboravila, a osnivanje našeg bloga i Rudarkin post o vijeću roditelja me na nju podsjetio.
Dok sam jučer, u 7:43 u predvorju škole sa sinom i hrpom druge djece iščekivala početak stampeda, tj. čekala melodiju koja umjesto zvona daje znak da djeca smiju krenuti prema svlačionicama, ugledala sam i pozdravila direktoricu škole. I ona je stajala i čekala. A onda je „zvonilo“ i djeca su trkom krenula, kao da su na nekoj sportskoj utrci za medalje, da skinu jakne i cipele i presvuku se u papuče. Tad mi je direktorica sa smiješkom rekla: „uvijek uživam gledati kako 'moja' djeca rado idu u školu“.
I doista, moj sin jako rado ide u školu. Upravo uživa i obožava učiteljice kao i ostali iz njegovog razreda. Ali i prijateljičin sin, koji pohađa već 3. razred, također uživa. Obično se kaže da djeca vrlo brzo izgube interes za školu, ali u našoj to školi izgleda nije tako.
Ne želim ovom prilikom hvaliti austrijske škole niti želim kuditi hrvatski sistem. Vjerujem da u svakom školstvu ima i pozitivnih i negativnih strana. Činjenica je da u hrvatskim školama trenutno vlada loše stanje i da se malo učenika, roditelja i učitelja smatra zadovoljnim.
Želim u ovom postu opisati kako otprilike funkcionira osnovna škola mojeg sina i ukazati na neke stvari koje se meni čine pozitivne. Možda nekome ovaj tekst da pokoju zamisao za poboljšanje rada i načina predavanja, ali i ophođenja, u našim školama.
Ono sto smatam najbitnijim u cijeloj priči je određivanje pravila i postavljanje granica. I čega se dosljedno treba pridržavati, kako bi svaki „vijak u stroju“ funkcionirao.
U Austriji postoje privatne i javne osnovne škole. Osnovna škola ovdje traje 4 godine što mi se čini boljim sistemom nego je to kod nas, zbog razlike u dobi školaraca. Privatne su škole uglavnom u rukama neke crkve i obično na odličnom glasu. Koliko sam čula, odgoj je nešto stroži, radi se na klasičniji način tj. ima dosta bubanja. Pa možete čuti da je netko dao dijete „Škotima“ tj. „Schotten“ blizu Schottenringa ili kod Evangelika na Karlsplatzu i slično.
Postoje i privatne npr. američke, švedske i slične škole, ali ja bih se zadržala upravo na javnim školama kojih je najviše te koju pohađa i moj sin. Javnih također ima raznih “vrsta” pa se može birati između 'normalnih' i cjelodnevnih. 'Normalne' traju samo do podne, a cjelodnevne do 15.30 sati i do tada su djeca napisala i zadaće i ponovila gradivo. Tako da vi doma s njima nemate nikakvu gnjavažu i natezanje, već nakon škole možete korisno zajedno provoditi vrijeme. Možete otići u park ili na izložbu, kupiti nove cipele ili s njima kod kuće uživati bez ikakvog stresa da li je zadaća napisana ili ne. Školske torbe preko tjedna ostaju u školi, a za vikend se u njima nađe i nešto zadaće. Ali o tome kasnije. U obje vrste škola za djecu čija oba roditelja rade puno radno vrijeme, postoji i tzv. Hort koji bi se usporedio s našim popodnevnim boravkom (ako se to tako zvalo). Tako da se izbjegava bauljanje djece “s ključem oko vrata” po cesti, kakva sam bila ja i većina mojih vršnjaka.
Vjerujem da bi i u Hrvatskoj ovo riješilo dio sadašnjih problema.
Nije stvar u financijama već u dobroj volji, brizi za djecu i dobroj organizaciji. O tom boravku također kasnije.
U svim ovim školama često postoje i tzv. “integrationsklassen” ili je čak i čitava škola “integrationsschule” tj. škola u kojoj se nalaze i djeca s posebnim potrebama. U integracijske se razrede uključuje npr. djecu s tjelesnim oštećenjima (dakle, s invaliditetom, koje dovoze posebno opremljeni mini-busevi, slijepe itd.) i djecu s poteškoćama u razvoju, što pridonosi svijesti i osjetljivosti druge djece prema onima koji su malo drugačiji. Tako i toleranciji, solidarnosti i poštovanju činjenice da ovima drugima treba i pomagati.
Od odabira škole do upisa
Zadnja dva tjedna u studenom se u svim školama održavaju tzv. dani otvorenih vrata i tada roditelji i njihova predškolska djeca mogu posjećivati sve škole koje ih zanimaju, upoznati se s učiteljima koji će sljedeće jeseni voditi prve razrede i razgovarati s direktorima. Pri tom se predaje i formular pred-upisa djeteta i navode škole u kojima bi se željelo dobiti mjesto za svoje dijete. Ovo može i ne mora biti prema mjestu stanovanja. Naša je npr. izvan mjesta stanovanja. Liječnički pregled i testiranja djeteta su nekoliko mjeseci kasnije, tj. u proljeće, a tada se obavlja i definitivan upis i održavaju prvi roditeljski sastanci. Mi smo tada upoznali i dvije učiteljice koje su dobile razred našeg Malog. Dvije učiteljice upravo zato jer ima nekoliko dvojezične djece, o čemu sam već pisala na svom blogu. Inače bi vjerojatno dobili jednu učiteljicu i jednu odgajateljicu koja osmišljava slobodno vrijeme i brine se da su zadaće napisane. U razredu je samo 25 djece i kad se sjetim naših razreda od 30, 31 ili 32 djeteta na jednu iznerviranu učiteljicu, ovo mi se čini kao krajnji luksuz. Ali ponavljam, ovo je javna škola i sistem nije puno drugačiji u drugim školama.
1. Roditeljski sastanak
Trećeg dana nakon početka školske godine održava se roditeljski sastanak na kojem me skoro zabolila glava od hrpe informacija. Bilo mi je teško koncentrirati se na novi sistem, na školski vokabular i uopće pratiti što sve trebamo učiniti, napisati, platiti, donijeti..... Sva sreća da su učiteljice na 4 stranice pripremile 'skraćeni' dnevni red tj. skraćenu listu NAŠIH, roditeljskih obaveza te na posebne dvije stranice navele koliko torbi, pernica, olovaka, flomastera, ljepila i sličnog treba za dijete kupiti. Naglasile su nešto o aktivnostima na koje se djecu u okviru školske nastave vodi (o tome isto kasnije), izabrala su se tj. prijavila se sama, dva roditelja za Vijeće roditelja. Njima su dani i podaci svakog roditelja o mjestu stanovanja, telefoni i e-mail adrese. Popisivali smo osobe koje smiju i koje ne smiju doći po našu djecu u školu.
Popunjavali smo i prijave za vjeronauke. Unutar razreda i škole ima djece različitih vjeroispovjesti pa se tako – prema mojim informacijama - održavaju npr. katolički, evangelički (protestantski), pravoslavni i islamski vjeronauk. Zanimljivo je bilo da u našem razredu više od polovice djece nije niti kršteno (vjerojatni razlog: porez na religiju), a opet su sva osim jednog prijavljeni na vjeronauk. Djeca koja ne idu na vjeronauk obično dobiju druga zaduženja ili se priključuju drugom razredu i tamo prate nastavu. Moj sin dva tjedna ne smije na tjelesni odgoj te za to vrijeme mora također sjediti u drugom razredu i pratiti nastavu.
ocjenjivanje
Na ovom se sastanku odlučivalo o ocjenjivanju. U osnovnoj je školi ostavljeno roditeljima na izbor odabrati za svoju djecu jedan od tri načina ocjenjivanja te školske godine. To su ili obične ocjene, za koje se većina odlučuje u 3. ili 4. razredu, ili opisno ocjenjivanje. Zanimljivo je da se nas razred odlučio za ocjenjivanje utroje. Tj. održava se razgovor kojem prisustvuju učitelji, roditelji i dijete. Dijete prvo daje svoje mišljenje o tome kako je učilo te godine, a onda riječ imaju učitelji.
Obavijesna brošura
Dobili smo na ovom sastanku i brošuru „Dobrodošli u školu!“ s podnaslovom: savjeti za dobar početak školske godine. To priprema Ministarstvo obrazovanja, školstva i kulture i svaki roditelj dobiva primjerak. O ovoj ću brošuri pripremiti poseban post jer se bavi i raznim problemima poput straha od škole, problema pri koncentraciji, pisanju ili čitanju. Daje savjete što učiniti u tim slučajevima itd.
Također nešto što bi bilo dobro prenijeti i u Hrvatsku.
Mapa za obavijesti
Djeca školsku torbu donose ponedjeljkom i odnose doma u petak. Tada roditelji pregledavaju knjige i bilježnice i potpisuju da su vidjeli i sto je od novog gradiva obrađeno, da li je dijete dobro ispunjavalo vježbe, riješilo testove ili dobilo neku zadaću jer tijekom tjedna nije dobro svladalo gradivo. Za vrijeme radnog tjedna torba ostaje u školi. Djeca svaki dan u školu nose i odnose mali ruksak u kojem se nalazi tzv. Mitteilungsmappe tj. malu mapu s bilježnicom za obavijesti, one koje učitelji priopćavaju roditeljima i one koje roditelji žele priopćiti njima. U mapi dobivamo i papire s dodatnim vježbama čitanja ili pisanja. Oko dva puta mjesečno se u ovoj mapi nalazi i posebna lista koja najavljuje buduće događaje. Tako npr. primamo obavijest da će određenog dana razred ići na klizanje (tu slijedi lista stvari koje je potrebno ponijeti) ili na izložbu Van Goghovih slika. Dodaje se npr. da im je potrebno dati dvije karte za javni prijevoz i nešto novca za plaćanje vodiča kroz izložbu tj. osobe koja je zadužena za približavanje umjetnosti djeci. Vodi ih se i u dječju operu (nalazi se na krovu zgrade Bečke operne kuće, u posebnom 'šatoru') i na tržnicu (prilažemo vozne karte i nešto novca (u mapi) i popis stvari koje trebaju kupiti za doma) ili u vatrogasnu postaju. Dakle, u školi ih se uči i životu, onome koji obično obavljaju uz nas, a mi ih poput kovčega okolo šlepamo bez da im možda objasnimo neke stvari i odgovorimo na njihova pitanja. Općenito se u školi dosta toga s njima radi i za to je odvojeno jedno poslijepodne u tjednu, tijekom trajanja nastave.
U tekicu se sve zapisuje, kako ne bi bilo zabuna i nesporazuma ili čak i optuživanja, a mi roditelji te obavijesti potpisujemo i potvrđujemo da smo ih vidjeli i primili na znanje. Tako npr. povremeno direktorica šalje newsletter ili pak obavijesti da određeni dan djecu treba iz škole uzeti ranije ili da određenih dana neće biti škole. Na dnu stranice je potvrda s tekstom: primio/la na znanje, ime djeteta, datum i slično. Ta se potvrda odreže, a roditelje koji nisu potpisali, naziva.
Užina, ručak i olakšice
U fascikl se jednom mjesečno stavljaju i kuverte s novcem za razne sitnice kao npr. tetrapak sokiće, mlijeko ili kakao (i slično). To se od mjeseca do mjeseca naručuje i unaprijed plati, a dijete to svaki dan dobiva uz užinu. O svakodnevnoj se užini brine Vijeće roditelja, oni nabavljaju potrebno za simboličan iznos koji roditelji uplaćuju jednom u dva mjeseca (o Vijeću roditelja u posebnom postu). Dijete u školi dobiva i ručak kojem je cijena oko 2 eura po danu. Postoje i olakšice za roditelje slabijeg materijalnog stanja, za ručak i užinu te plaćanje poslijepodnevnog boravka. Prijava se obavlja vrlo diskretno, ubacivanjem molbe (unaprijed otisnute, koju je potrebno popuniti) u jedan sandučić koji prazni posebna služba grada Beča, koja tu pomoć i dodijeljuje.
Logoped, liječnik
U školi se nalazi i školska liječnica s malom ordinacijom koja je povremeno otvorena. Možda liječnica radi i u drugim školama. U školu jedno prijepodne tjedno dolazi i logoped.
Ovakve bi se stvari mogle organizirati i u hrvatskim školama. Nije potrebno zapošljavati u svakoj školi po pedagoga i psihologa kad bi se moglo zaposliti jednog koji obilazi npr. pet ili više škola tjedno.
Karusel ili tko će s kime sjediti i kako izgleda učionica
Obično grupica od oko šestero ili čak osmero djece sjedi zajedno, po dvije su klupe okrenute jedna prema drugoj, a do njih je nadodana još jedna ili dvije klupe. Djeca prvih tjedan dana sjede sa svojim najdražim prijateljem ili prijateljicom, a onda ih se smješta s nekim drugim u klupu. To je ono što mi se doista svidjelo i što me iznenadilo. Učiteljice porazmjeste SVU djecu tako da svaka dva tjedna svatko sjedi do nekog novog djeteta, sa svrhom što boljeg upoznavanja svih u razredu. Tako se sprečava stvaranje klanova i grupica te izolacija druge djece. Obično dječaci sjede s djevojčicama.
U učionici se nalaze dvije ploče, svaka na jednom kraju razreda. Tu je i umivaonik i po jedna plastična čaša za svako dijete. Roditelji doniraju: sirupe, salvete i papirnate maramice, papire A4 formata. Za ovaj je semestar bilo dovoljno donijeti po jedan primjerak svega nabrojenog, salveta će još trebati, a sirupa ima dovoljno. To svakog roditelja košta manje od 10 eura za cijelu školsku godinu.
Učionica je vrlo vesela izgleda, sva je šarena od radova djece koji su posvuda polijepljeni. Ono što se mene dojmilo je jedna sporedna ploča na kojoj je pričvršćeno oko 15 malih crteža. To su „pravila ponašanja“, pojašnjena slikom i riječju i na koja se učenike često, ali blago podsjeća ako neko pravilo „prekrše“. Čestim ponavljanjem ova pravila postaju dio ponašanja malih đaka. Dakle, odličan način za stvaranje discipline i samodiscipline. Neka od pravila su: držim svoje mjesto čistim i urednim; ne bacam stvari po učionici; ne prekidam te dok govoriš već pažljivo slušam; kada nešto želim reći, podižem ruku; ne vičem, ne tučem se, ne ismijavam druge i slično.
Ne trebam naglašavati da bi i ovo bilo dobro primjeniti u Hrvatskoj.
Dječaci se naravno, imaju potrebu naguravati se i hrvati i bacati jedni po drugima. Ali sve to čine sa smiješkom, tako da je jasno da je riječ o igri, ne o tuči i svađi.
Klupe
Svatko na klupi ima svoje ime, napisano na šarenom papiru A3 formata te plastificiranom. Djeca na klupi ostavljaju npr. olovke, gumice i šiljila, u ladici ispod klupe knjige i bilježnice (torba ostaje na vješalici/polici ispred učionice), a obješeno pokraj klupe – ruksak.
Djeca u tom ruksaku smiju donijeti i plišanu igračku od kuće, a ona u pauzi smije biti i van ruksaka, dakle smiju se tako igrati.
Moj apsolutni favorit je „Kuschelecke“ u jednom uglu učionice. Zagrepčanima je vjerojatno poznata riječ kušlek (poljupček), a u njemačkom se koristi na malo drugačiji način. Tako da je kutak za kuscheln (u slobodnom prijevodu: maziti se, priljubiti se i slično), zapravo jedan presvučeni madrac s nekoliko jastuka i plišanih igračaka. Tu se djeca mogu malo odmoriti ako žele ili jednostavno gnijezditi i izležavati. Ponovno odlična ideja jer tko nema takvih dana u životu? Sjećam se kad sam na poslu u pauzi morala spajati po dva stolca da se malo odmorim. Eh, da mi je tada bio takav kutak!
Učiteljice
O njima sve najbolje. Svi su učitelji u školi mirni i staloženi, iako ni ovdje učiteljske plaće nisu bog zna kako visoke. Nema arogancije, nema vikanja, samo blagost – ali i odlučnost! Reda mora biti i on se unaprijed mora znati. Pogreške se ne kažnjavaju, mirno se upozorava na njih i naglašava da će sljedeći put morati biti oprezni kako se ne bi ponovilo. Iz vlastitog roditeljskog iskustva mogu potvrditi da je ova metoda puno efikasnija od kažnjavanja i raznog ucjenjivanja posljedicama.
Roditeljski sastanci
Jednog dana krajem polugodišta se održava i Elternsprechtag, kad se svi roditelji mogu informirati o napretku svog potomka. Ispred učionice postoji lista s rasporedom i tu roditelji odabiru vrijeme (od 16 do 19, svatko dobiva po 10 minuta) u kojem žele razgovarati sa učiteljicama. Informacije mogu dobiti i „s nogu“ bilo koji dan.
Dolasci i odlasci
Velik dio učenika roditelji dovode i odvode iz škole. Dolazak je po mogućnosti već u 7:45, kad se signalom označava da djeca smiju ući u zgradu. Postoji i ranojutarnje čuvanje djece prije početka nastave. Poslije nastave, koja završava u 15:30 postoji poslijepodnevno čuvanje do 17:30. Dakle, ne ostavlja se puno mogućnosti za neko skitanje djece s ključićem oko vrata. Točno se zna od kada do kada je dijete u školi i tko sve smije po njega doći, a tko ne smije i toga se pridržava.
Stariji razredi su naravno, samostalniji ali svejedno postoji kontrola. Ako se dijete koje samo dolazi u školu ne pojavi na nastavi, odmah se nazivaju roditelji (iskustvo sa slučajem Natasche Kampusch). Što znači da nema markiranja, a ako bi se nedajbože dogodilo da se neko dijete zagubilo ili je oteto, policija može što prije započeti potragu. Za te i slične slučajeve, ako je dijete npr. bolesno ili roditelj kasni po njega i slično... postoji razredni telefon koji imaju učiteljice. To je mobitel na bonove, a radi se obično o nekom starijem modelu ili jeftinijem, koji roditelji doniraju razredu, kao i te bonove. Ima novih jednostavnih modela koji koštaju po 20€, a kod nas je neka mama razredu poklonila svoj stari mobitel.
U mapu za poruke je potrebno napisati da li ćemo koji dan ranije ili kasnije doći po dijete. Ukoliko netko od roditelja slučajno desetak minuta kasni po svoje dijete koje nije prijavljeno u poslijepodnevni boravak, nema potrebe za nekim ispričavanjima i sličnim. Kraj garderobe uvijek stoji jedan od učitelja zadužen za poslijepodnevnu brigu (obično je to jedna osoba na dva ili tri razreda, znači na dvadesetak učenika) s popisom imena sve djece „tuđih“ razreda (svoje poznaje). I samo stavlja (SVAKI DAN) kvačice kraj imena djece, čim netko dođe po njih. Ukoliko ne dođe nitko, dijete se odmah odvede u prostoriju gdje je poslijepodnevni boravak. Ta prostorija nije uvijek ista, ali na ulazu u školu postoji lista razreda, ime osobe zadužene taj dan za razred te mjesto na kojem će boraviti. Ako je vrijeme suho i sunčano, često ce to biti upravo vrt u kojem se nalazi i nekoliko sprava kojih ima na svakom dječjem igralištu.
Djeca od dolaska u školu u 7:45 imaju do 8 vremena za igru. Razne društvene igre, Lego kocke i slično, su poredane na polici ispred razreda, a obično su to pokloni roditelja razredu (ili ono što je ostalo od prošlih generacija). Kad dijete ima rođendan, svaki roditelj u ime tog djeteta razredu također može pokloniti neku igru ili igračku, ne mora biti nova. Tko želi, može pokloniti knjižnici stare (ili nove) knjige svoje djece. Dakle, puno toga funkcionira na principu doniranja i tu se ne gleda tko je koliko dao. Tko ima daje, a tko nema ne daje i ne prave se razlike.
Igrice i mobiteli
Kompjuterske i slične igrice (npr. Nintendo i slične spravice s igrama) su u školi zabranjene. Zabrana nije izrečena strogo, već je u prijateljskom tonu, direktorica u jednom pismu roditeljima naglasila da to šteti razvoju društvenog života djece i da ih ne donose u školu. Naravno da se SVI toga drže. Posjedovanje mobitela nije zabranjeno, ali oni ne smiju biti uključeni za vrijeme nastave. Smije ih se uključiti nakon nastave, u 15:30. Za važne pozive je tu razredni telefon.
Kućepazitelj koji se brine za čistoću te svako jutro opere predvorje, živi unutar školskog kompleksa s obitelji.
O Vijeću roditelja i spomenutoj brošuri koja se dijeli početkom školske godine – u nastavku ovog posta za koji dan.
Lipa Mare
Post je objavljen 29.11.2008. u 23:59 sati.