Prije nekoliko godina počela sam pisati Dnevnik paralelnih zbivanja, svojevrsni paralelni slalom javnih i tajnih razmišljanja. Prvi zapis napravljen je jednog zimskog jutra. Današnji zimski dan nije mi dao mira i morala sam se podsjetiti tih prvih bilježaka...
Nedjelja, 12. siječnja 2003. godine.
Razotkrilo se izuzetno hladno zimsko jutro. Snijeg koji je napadao posljednjih dana škripi pod pritiskom automobilskih guma. No, iako se radi o borbi dviju vrlo čvrstih tvari, prirodne i umjetne, zvuk ispada nekako nestvaran. Zato stojim iza čađave zavjese u kuhinji i gledam van: dolje, na prenapregnutoj snježnoj stazi, tapka susjed Krešo. Stigao je iz Varaždina, gdje je sudjelovao na regionalnom šahovskom turniru. Ugasio je motor svojega novog mercedesa, izvukao pepeljaru i istresao gomilu opušaka na mjesto gdje u proljeće cvjetaju crvene ruže. Prije toga je, dakako, provjerio da li ga tko gleda. Jer, ne bi bilo zgodno doći na glas kao nekulturan čovjek. Odozgo, s prozora, ti se čikovi nisu vidjeli, a nije se osjećao niti njihov smrad, no kad se snijeg povuče, a to se jednom mora dogoditi – pokazat će se razmočeni duhan. Nešto jako ružno. Kao prljave pelene u minijaturi. Vjerojatno će se osjetiti i neugodan miris, osobito kad sunce upre u to. Ili ako si čovjek sugerira da tako odbojna stvar daje i odvratan vonj. Bit će to ružan prizor, znak neurednosti, zapuštenosti i lošeg odnosa prema okolini. Susjedi će se ljutiti. Sigurno će nabrajati tko bi to sve mogao učiniti, ali neće pogoditi da je Krešo. Ako ogorčenje dulje potraje i mene netko pita jesam li vidjela tko je istresao opuške u cvjetnjak, reći ću da je to učinio Pero. Jer, taj Pero je prošle godine susjedi cijepao drva i onako usput rekao da sam histerična. Mislim da je ovo dobra prilika da mu se osvetim. A Krešo mi uvijek upućuje komplimente i, ako se sretnemo u gradu, poziva na kavu. Kavu pak uvijek i plati.
Tema istresanja opušaka inspirirala me za sastavljanje Crne liste. Tu sam, da se podsjetim, ispisala imena ljudi kojima se zbog nečega trebam osvetiti. Ovako, dakle:
Filipović-Vojnić, R.: prije dvije godine rekla je da previše fantaziram;
Adamsky, E.: nije htio recenzirati moju knjigu priča Krvavi mjesec nad Pompejima;
Horvat, S.: dvaput se napravio da me ne vidi na ulici;
Fabijanić, T.: nije mi ništa napravila, ali u prikazu novog broja časopisa "Republika” u novinama je spomenut njen prilog a moj nije;
Lovrić, T.: nije mi čestitao Novu godinu.
Lista će biti otvorena. Kad mi se netko zamjeri – zapisat ću ga i nastojati mu zagorčiti život. U svakom pogledu i definitivno.
Post je objavljen 29.11.2008. u 20:27 sati.