Posumnjati u zdrav ljudski razum je lako, ali ja rađe ne bih, jer sam po prirodi optimist i smatram da civilizacija nije hrpa smeća nego jedna dobra ideja i da su ljudi usprkos mnogim glupostima kao naprimjer ratovima, klanjima, mržnjama ipak stvorili jedno puno bolje mjesto za življenje nego što je to bila Zemlja prije 35 tisuća godina kada smo se za komad mesa otimali s vukovima i medvjedima. Sad se otimamo sa svojim prvim susjedom, ali se počesto i počastimo zajedno. U tom napretku su sudjelovali i izgrađivali ga etički i estetički dijelovi mozga pa kako teatar podrazumijeva i etiku i estetiku tako je on, htjeli to mi ili ne, ipak jedna od karika u razvoju civilizacije.
Sve je počelo, s vrlo plemenitim namjerama, prije dvije i pol tisuće godina na krajnjem jugu Balkana, u Grčkoj.
Mjesto početaka je iz današnje perspektive vrlo sumnjivo, ali to nije bilo uvijek tako. U vrijeme nastanka teatra na tim prostorima su bile vrlo slobodne demokratske, robovlasničke državice koje su imale toliko robova i takvo bogatstvo da se jedna manja elita mogla vrlo dobro zajebavati.
Sad, jest malo teško govoriti o slobodi i demokraciji među robovima, ali u to vrijeme je to bilo normalno stanje i niko si previše s tim nije razbijao glavu.
A zašto bi je i razbijao kad je bog tako lijepo uredio svijet da možeš sjediti i naprdivati o jednom i svemu, o postanku svijeta, o Nikomahu i njegovoj etici, a uz put ti robovi serviraju pečena kopuna u crnim maslinama, kozji sir iz maslinova ulja i crno vino s padina Olimpa i još te poslije mlada robinjica ili ropče počaste u krevetu svojom čvrstom stražnjicom. Pri tom si naravno dovoljno pametan da kažeš da ako je vrhovni bog Zeus pritiskao mlađahnog Ganimeda, a Ahil Patrokla zašto ne bi i ja ovo mlado, crno, orijentalno ropče.
Bilo je to prvi put da se etika i estetika tako lijepo spoje s hranom, pićem i razvratom. Sve to skupa je dobilo i vrlo lijep i zvučan naziv, naime, simpozion.
Pošto su po cijele dane naprdivali i ljenčarili mezeć i pijuć često bi im ponestalo teme za razgovor. Tada bi uskakao rapsod – čovjek koji još nije imao pojma da je glumac – i odrecitirao ili uz liru otpjevao nešto iz života bogova ili junaka.
Na jednoj od takvih sjedeljki se jednog dana pojavio i Eshil, koji je uvijek sve najbolje znao, i počeo stavljati primjedbe na rapsodovo pjevanje. Te:» nije bilo baš sve tako»,» nije tako Orest govorio, nego ovako» te «otkud ti ideja da je sve zamutio Egist»»zašto se nisi raspitao i o Klitemnestrinoj zloći»... Tako je u rapsodiju uvedeno drugo lice i pomalo se prelazilo u tragediju. Naravno da su Eshila smirivali drugi sudionici sjedeljke i govorili mu da je dosadan, da se ne petlja u pjesmu i malo pomalo se iz njh razvio kor.
Sve se počelo komplicirati kad se na sjedeljke uvukao mladi Sofoklo i počeo proturječiti i Eshilu i koru, te tako uveo treće lice, a kad se kriomice uvukao i svadljivi, cinični Euripid sve je vrag odnio. Nije se više znalo ko što govori i ko kome ljušti mater i da ne bi krv pala napravili su teatar, usječen u brdo i okrenut moru, za 5 tisuća ljudi, pozvali sve na tri dana na feštu i da svaki od ovih pametnjakovića napiše po tragediju pa da se vidi koji je bolji.
Post je objavljen 29.11.2008. u 06:39 sati.