Marketing
Troduple doze. Mikstrio.
Candida i ja smo bile najbolje prijateljice ovog vikenda. Kućni doktor mi je rekao da moram mirovat jer tijelo mi još uvijek nije naviknuto na irski postotak vlage u zraku pa mi je zato oslabio imunitet. U lokalnoj sam se ljekarni crvenila kad sam dečku iza pulta rekla šta trebam kupiti, on me pitao odakle sam, ja mu rekla, a on me na miksu svih jugoslavenskih jezika pitao da li želim kupiti i neke posebne kreme za ispiranje. S tom razlikom što je on bio lijep ko bog, a ja crvena kao bivša komunistička zastava. Rekoh mu, candida candida. Kraš. Koestlin.
Obećanje sam vidjela u jabukovači, ali nisam htjela eksperimentirat s alkoholom pa sam si napravila čaj, skuhala prokulice, i shvatila da sve ono što ne jedem doma, u Dublinu jedem. Jer od toliko kemikalija, prokulica se može zamjenit za nešto itekako jestivo. Ili mlijeko. Gdje sam na naše Dukatovo alergična zbog laktoze i hodam vječito napuhana i izmrcvarena, u Irskoj se događa da mlijeko pijem svakodnevno. Ne samo zato što se Irci diče mliječnim proizvodima, a nemaju jogurta, već i zato što je očigledno da ono što oni nazivaju full fat mlijekom, nije full fat mlijeko, jer sam ja na mlijeko alergična, a ovdje nisam, što dovodi do zaključka da u mliječnim proizvodima u Irskoj zapravo i nema mlijeka. Ima bijele tekućine koja se zove mlijeko, a na etiketi piše, sastojak laktoza, ali i to je kao i svaki mliječni proizvod ovdje, misterija.
Tako da sam sinoć bila sama. Sean je bio vani, naša nova cimerica je radila, a ja sam bila spremna za torrent večer ili večer ''dobrih starih filmova''. A vama danas dajem preporuke ta 3 filma, koja su relativno poznata, ali i relativno zaboravljena, meni jedna od tri omiljena. A vrhunska.
Prekrasan, prekrasan film s prekrasnom, prekrasnom glumom.
U srcu zbivanja je ljubavni odnos između tri osobe. Helena Bonham Carter predstavlja surovu britansku inteligenciju i odlučnost, ženu koja je rođena u krivom vremenu. Linus Roach glumi Heleninog tajnog ljubavnika rastrzanog između nje i Allison Elliot, bogate Amerikanke koja putuje Europom, i koja nosi svoju tajnu.
U filmu postoji puno uglova: priča o nepoštenju, izdaji i obmani, hijerarhijsko licemjerstvo, konflikt između savjesti i srca, konflikt između okajanja, manipulacije, ljubomore, čežnje i dobrote. Nitko u ovom filmu nije zao, samo izuzetno jak u ljudskosti, ljepoti, boli i bezvrijednosti. Velike riječi, ali i film je velik.
Od početka do kraja je praktički savršen. Nikad nije ni previše ni premalo, već se otkriva sloj po sloj, a gledatelju je najteži zadatak: opredjeljenje.
Prekrasna scenografija i kostimografija, ono, baš odrastao, punokrvno zreo film. Jedan od onih koji se gleda u kišna poslijepodneva da bi se dobio potpuni dojam remek-djela.
Trailer mi se osobno ne sviđa, previše je amerikaniziran, prebrz, prelak, što film uopće nije.
U ovom filmu je briljantnost od početka od kraja.
Dobar, ma šta dobar, predobar Ian McKellen. Brendan Fraser u najboljoj ulozi svoje karijere. Lynn Redgrave kao moralna vertikala.
Vrlo unikatan film. Nema trilera. Nema posebne radnje. Nema akcije. Nema ljubavne veze. Nema femme fatale. Nema neizvjesnosti – a ipak funkcionira perfektno.
Snimljen po biografskoj knjizi.
McKellen glumi redatelja James Whalea koji je zaslužan za svjetske klasike ''Frankenstein" i ''Frankensteinova mlada''. Talentiran, briljantan, pun energije, rastrgan od strane medija, Whale završava svoju karijeru u zaboravu od javnosti. Jedino što svaki dan mora proživljavati su uspomene na tragično djetinjstvo u Engleskoj, svoje junaštvo za vrijeme Prvog svjetskog rata, romansu s vojnikom koji je bio ljubav njegova života i njegov vrhunac, odnosno apsolutni zaborav od strane svih koji je uslijedio u njegovim kasnim godinama.
Fraser je njegov vrtlar, koji ispočetka vrlo neliberalan i vojnički nastrojen postaje nezaobilazan pratilac kroz Whalerova memorijska putovanja i priče.
U jednoj sceni Whaler gestom pokaže prema svojoj glavi i kaže: "The real monsters are up here." Cijeli film se zapravo i bazira na toj onako ležerno nabačenoj pronicljivosti.
Sam kraj filma je vrlo uzvišen i spokojan, jer Clayton Boone (Fraser) postiže smisao života. Jer je kroz teško prijateljstvo s Whalerom dobio dimenziju. Uvidio je da bogovi i čudovišta postoje u svima, ali da dođe vrijeme kad ih možeš pustiti da odplutaju i da se okreneš onome u čemu i je cijela stvar – suočavanje s vlastitom smrtnošću i uspješno mirenje s prošlošću.
Budite oprezni, nije za svakoga. A i da nije na vrpci, vrlo lako bi se mogao odigrati na kazališnim daskama. Meni osobno, zaista jedan od najboljih i najdražih filmova.
House of Sand and Fog je kuća izgrađena na pijesku, okružena vječitom maglom sjeverno kalifornijske klime i označava totalni emotivni raspad svih svojih stanara.
House of Sand and Fog je također sukob dva mentaliteta i na neki način predstavlja modernu grčku tragediju. Jer ovaj film ako nešto nije, onda nije lak.
Kathy Lazaro (Jennifer Connelly) je bivša alkoholičarka i ozbiljno nestabilna žena koja se nakon što ju napusti suprug, nađe u autodestruktivnom vrtlogu. Zbog depresije mjesecima ne otvara poštu i time zanemaruje pismo koje joj šalje Porezna uprava s kojim je upozoravaju da će izgubiti kuću ako ne plati određenu sumu. Kathy prekasno shvaća da je kuća stavljena na aukciju, i da je prodana obitelji iz Irana s Colonel Behrani (Ben Kingsley) na čelu. Obitelj Behrani ju vidi kao izlaz iz nestabilnog emigrantskog života, i kao sredstvo koje će im donesti obiteljski smiraj. Kathy pak traži povratak vlasništva ... i pakao se otvara.
Kathy predstavlja američku ljenost kojom zanemaruje svoj život i vlastito sudjelovanje u istom, jer stvari će se već nekako riješiti. Umjesto da se dočeka na nogama, ona se radije odlučuje za letargiju i kronično nezadovoljstvo. S druge strane obitelj Behrani predstavlja emigrantsku obitelj s drugim gledištima na svijet: spremnost na žrtvu, odricanje, težak rad sve u korist vlastite obitelji kojoj je potrebno utočište i svetost iste obitelji, a ne materijalno zgrtanje samo zbog bogaćenja bankovnog računa.
Uloge u ovom filmu su vrlo realne, pa i njihove mane, sebičnost, pohlepa i ljutnja više nisu jednodimenzionalne, jer je granica između žrtve i zlostavljača uhvaćena u magli, koja ne dopušta definiranje i prelazak na opredjeljenje. Cijelo vrijeme osjećaš simpatiju prema jednom i drugom liku.
Znam da to stalno pišem, ali zato i pišem, no ovaj film je prekrasan simboličan spoj i spokoj umjetničke fotografije, pokreta, boje i glume. Način na koji se (treći glavni glumac) magla diže oko likova, i kako ta ista magla guta svaki smisao je nekad bilo teško gledat. I sam način snimanja je poseban: od početka je film vrlo čist, kristalan, svijetao, dok se filter mijenja kako se radnja razvija...
Film je zastrašujuće tužan, i treba ga gledat za vrijeme spremnih rasploženja. Sreća je vrlo letimična, ali sam film pruža veliko zadovoljstvo jer je doslovna simfonija reakcija.
Post je objavljen 07.12.2008. u 15:56 sati.