Katkada ti se čini da u tebi stanuju dva čovjeka: jedan koji je dobar i moralan, i drugi, koji je slab i kolebljiv. Na prvoga si ponosan, a drugoga se stidiš.
Međutim, važno je znati - nisi jedini, u svakom čovjeku postoji duboki unutarnji jaz. Jaz zbog kojega ljudi, unatoč svojoj najboljoj volji i opredjeljenju da čine dobro, i prečesto podliježu svojim slabostima čineći stvari koje su protivne njihovoj istinskoj prirodi.
Zašto je to tako? Zato što čovjek nije ni Bog, ni anđeo, nego samo mali hodočasnik na dugom putu. Unatoč tome čovjek je čudesno biće. Iskustvo vlastite slabosti čini ga shvatljivijim njegovim bližnjima. Tko ne želi postati svjestan svojih slabosti i boreći se, s njima živjeti, taj postaje netrpeljiv prema samome sebi. ali i prema onima koji ga okružuju. Takva osoba ne zna druge voljeti, tješiti ih, prihvaćati ih, i opraštati im. Međutim, prijateljstvo i ljubav cvatu samo tamo gdje su ljudi nježni - nježni u svome sudu, nježni u svojim riječima i nježni u svomu međusobnom ophođenju.
Nemoj se okrivljvati zbog svojih slabosti i pogrešaka. Ali ih nemoj ni prikrivati, ili od njih bježati. Umjesto toga nauči s njima živjeti i na njima učiti. Jer nitko nije tako dobar kao u svojim najboljim trenucima ni tako loš kao u svojim najgorim trenucima.
Post je objavljen 27.11.2008. u 21:31 sati.