Nebo je plavo bez ijednog oblaka. Sunce danas još nemilosrdnije prži. Onog oceanskog povjetarca, koji je bio tu svaki dan, gotovo da danas nema.
“Razmišljam da prodam ovo mjesto, kupim negdje drugdje u Mozambiku zemlju i krenem ispočetka.”, susrećem Ronelle na svom putu prema plaži i jutarnjem kupanju: “Bilo je ok, ali sada ovo mjesto zahtjeva sve više i više popravaka. Nisam sama. Imam partnere, ali nitko da mrdne prstom i da novca za popravke. Samo ja! Uvijek ja! Već mi je dosta! Možda je najboljem da otiđem u Južnu Afriku i zaradim nešto novca i zatim se vratim.”
Zar je tako lako zaraditi novac u Južnoj Africi?! Nisam dobio takvu impresiju. Pogotovo u ovo vrijeme kada je cijeli svijet u recesiji i Južnoafrikanci se također žale da nema novca, nema posla i inflacija raste.
“No vratila bih se u Mozambik. Ovdje je sve smirenije. Ljudi su dobri. Nije kao u Južnoj Africi.”, dodaje i tu se ja s njom moram složiti. Mozambik je zaista još uvijek uspavani kutak naše planete gdje stvari idu nekim drugačijim polaganijim tokom. Ali koliko dugo?, pitam se ja. Južnoafrikanskih turista sve je više. Sve je više i onih Južnoafrikanaca koji po Mozambiku kupuju terene i grade vikendice i resorte. Ovdje u Barri su, saznajem, do prije par godina postojala samo dva resorta. Sada ih je desetak, ne ubrajajući privatne kuće. I još se namjerava graditi. Nadam se da Mozambik neće krenuti putem masivnog turizma i uništiti obalu. Španjolska je to dobro učinila. Lijepo je uništila svoju obalu. Ni Hrvatska nije na lošem putu kada gledam svako ljeto koliko je novoga niknulo od ljeta prije. I bez glave i repa. Ljudi su u Mozambiku još uvijek nepokvareni i čovjek se osjeća sigurnim. No, do kada će i to trajati?
Poslijepodne na verandi restorana o istome razgovaram s Cliftonom, Južnoafrikancem iz Johannesburga koji već godinama dolazi na odmor u Barru. Mnogo se promijenilo, i on primjećuje, ali uvjeren je da Mozambik ide dobrim putem:
“Pogledaj ovu plažu! Veliko prostranstvo pijeska. Gdje drugdje na svijetu možeš naći ovakvu plažu da tek tu i tamo vidiš kojeg čovjeka?! Da, gradi se dosta. Istina. I ja sam razmišljam kupiti jednu kućicu tu dolje na plaži. Tražili su 750,000 randa, ali na kraju sam odustao. Za toliko se u Johannesburgu ne može kupiti ni pristojan stan. Ali ovdje u Mozambiku se još uvijek može kupiti pristojna kućica na samoj plaži. S ovim pogledom.”, oduševljeno mi pokazuje Clifton.
“Da, ali ako se puno gradi, bit će i puno više ljudi.”, zapažam.
“Ne, ako ostane sve na malim bungalovima i kućicama. Ako se krene s velikim hotelima, onda je to druga priča. Ali to se neće dogoditi.”, uvjeren je Clifton.
Volio bih se vratiti ovdje kroz desetak godina i vidjeti promjenu.
Usput, ni Clifton ne propušta požaliti se na stanje u Južnoj Africi:
“Radim u automobilskoj industriji. Prodaja je pala. Ljudi nemaju novca. Nema posla. Rand je skoro pa bezvrijedan. Za sve je kriva ova crnačka vlada koja ne zna što radi. Nemam ništa protiv crnaca, da budemo na čisto. Glasovao sam protiv apartejda. Mandela je odlično napravio tranziciju u demokraciju. Ali trenutna vlada ne zna ništa o ekonomiji, a strah ju je prepustiti stvar u ruke bijelaca i stručnjaka koji bi zemlju mogli dovesti u red. Ovako, uvijek će crnci glasovati za ANC, a Zuma će plesati i pjevati dok naše gospodarstvo propada jer ništa drugo nije u stanju napraviti. Umjesto da crnci glasuju za onoga tko ima bolju ekonomsku politiku. Crnci su u većini, mi u manjini. I teško da mi sami možemo nešto promijeniti. Ono što mi nije jasno je kako zemlja koja leži na tolikom zlatu je istovremeno u tolikom kaosu?!”
Par sati raspravljamo na verandi restorana o politici, ekonomiji, Mozambiku... Sve ovo mi je poznato iz nama bliže perspektive. Uzmimo BiH: Hrvati će uvijek glasovati za hrvatske stranke, Srbi za srpske, a Bosanci za bosanske... i teško da će se u Bosni ikada nešto promijeniti. Dok ljudi ne počnu surađivati...
Post je objavljen 15.10.2008. u 23:20 sati.