Svanuo je takav dan da teško da bih ga uopće mogao zamisliti. Plavo nebo iznad mene s tek pokojim oblakom tamo negdje u daljini, tirkizno plavo more preda mnom, dugačka pjeskovita plaža za mojim leđima. Sunce, ali i lagani oceanski povjetarac da vrućinu učini podnošljivijom. Da ne bude sve tako bajno pobrinuli su se veliki valovi. Istina je da sam očekivao nešto 'a la Tajland ili Vijetnam' – malenu skrivenu pješčanu plažu s kokosovim palmama koje se njišu opasno nisko nad morskom površinom i mirno more. Istina je da sam bio potpuno nerealan jer su se Phu Quoc u Vijetnamu i Ko Jum u Tajlandu nalazili ili zatvoreni u zaljevu ili iza niza drugih otoka pa valovi do njih nisu dopirali. Ovdje u Barri je sve otvoreno. Preda mnom je veliki Indijski ocean, malo tamo još dalje bi trebao biti Madagaskar (kojeg naravno odavdje ne vidim), a još tamo dalje otvoreni ocean do Azije. No, voda je savršeno topla da bi čovjek satima mogao biti u njoj, drugih ljudi najčešće nema ni vidiku. Tek netko prođe svakih sat-dva. Već prvi dan mi je jasno zašto je Mozambik čuven po svojim plažama. S razlogom. Samo se budala ovdje ne bi mogla opustiti i odmoriti.
Večeram u restoranu Makolo Bay Lodgea. Izbor hrane nije zanemariv, a većina se naravno svodi na ribu i morske plodove. Pitam koja je riba dana. Barakuda, dobijam odgovor. Odmah se sjećam Paulinninih hvalospjeva u Svazilandu na račun barakude u Mozambiku. Uzimam i sada i ja moram napisati koji hvalospjev na račun ove ribe: meso savršenog okusa, gotovo bez kostiju, koje se topi u ustima, a uz sve to, odlično skuhano u nekakvom žutom umaku koje me okusom podsjeća na našu vegetu. Moram priznati da ne znam kako barakuda zapravo izgleda, ali znam da joj je okus božanstven.