Inhambane je jedno od mozambikanskih najstarijih naselja. Još i prije nego li su ovdje stigli Portugalci, Inhambane je bilo mjesto gdje su se muslimanske brodice zaustavljale na putovanju po istočnoj obali Afrike u potrazi za svime i svačime što su kasnije mogli preprodati. Godine 1560. Portugalci su ovdje podignuli isusovačku misiju, prvu takvu u istočnoj Africi, a s vremenom se ovdje doseljavalo sve više običnih Portugalaca. Od 18. stoljeća naselje je postalo važna trgovačka luka za slonovaču i robove. Nizozemci su pokušali također trgovati ovdje, ali Portugalci Bernado Soares i Domingos Rebello obračunali su se s njima i Nizozemci se više nikada nisu usudili stupiti na tlo Mozambika. No, u 20. stoljeću interes trgovaca se prebacio na jug i, u prvom redu, Maputo pa je značaj Inhambanea kao važne luke naglo pao.
Jedan od posjetitelja ovog mjesta bio je Vasco da Gama, veliki portugalski istraživač 15. stoljeća. Po dolasku bio je toliko oduševljen dobroćudnosti njegovih stanovnika da je mjestu dao ime 'terra da boa gente' ili, u prijevodu, zemlja dobrih ljudi. Vodiči hvale Inhambane kao jedan od mozambikanskih, a vjerovatno i afričkih, gradova s najopuštenijom atmosferom. Sinoć je bio mrak kada sam stigao u Inhambane i nisam baš uspio vidjeti puno od grada s obzirom da su noću ulice slabo osvjetljene. Stoga sam današnje jutro odlučio provesti na nogama, šetajući po ulicama Inhambanea. Grad nije velik, nekoliko je to samo ulica, ali raspoređenih u labirint da se čovjek lako izgubi. Pokušavam pronaći koliko ima stanovnika, ali ne polazi mi to za rukom. Ni u Lonely Planetu ni u Bradtu stoji koliko duša ovdje živi. Jedino pronalazim podatak da u cijeloj pokrajini, kojoj je Inhambane glavni grad, živi 1.256.139 stanovnika, što među deset mozambikanskih pokrajina stavlja Inhambane po broju stanovnika na šesto mjesto.
Inhambane ima malenu zračnu luku no nju uglavnom koriste charter prijevoznici kako bi, posebice u vrijeme Božića i Nove godine te srpnju i kolovozu kada je najviša sezona, prebacili na tisuće južnoafričkih turista iz Cape Towna, Durbana ili Johannesburga na topao pijesak Mozambika. Većina ljudi ipak dolazi machibombom, poput mene, ili malenim jedrenjacima (tzv. dhow) koji povezuju Inhambane s Maxixeom, naseljom na drugoj strani zaljeva. Dhow namjeravam uzeti na odlasku iz Inhambanea za par dana. Gradska lučica, ako se uopće tako može nazvati nekoliko usidrenih brodica, na samo je tristo metara od Pachice, mog prenočišta. Stoga odlučujem protegnuti noge do lučice i vidjeti što se ondje dešava. Nema puno akcije: gore na šetalištu sjede i pričaju dečki i cure, ne imajući vjerovatno pametnijeg posla; jedan, ne znam da li htijući impresionirati svoju drugove ili iz nekog drugog razloga, podiže svoje tijelo gore dolje pridržavajući se rukama za granu nekog jadnog stabla; dvoje na improviziranoj šahovskoj ploči na pločniku igraju neku vrstu šaha, a figure su im metalni čepovi pivskih boca. Dolje u luci na plaži sjedi nekoliko žena sa svojim zavežljajima, nekoliko drugih osoba strpljivo sjedi u jednoj od brodica – svi očekuju da krene prema, pretpostavljam, Maxixeu. Kad se napuni do posljednjeg mjesta... Morska površina je mirna. Ipak je ovo zaljev i Inhambane ne gleda na otvoreno more. Par ribiča stoji do koljena u vodi i ribari. Vidim da bez puno muke hvataju malene ribice koje će kasnije preprodati za ješku ozbiljnijim ribarima. Svatko nešto radi, ali atmosfera je zaista umirujuća.
Doručkujem u Pastelaria Mocambicana. Nema puno izbora. Ipak je Inhambane jedan provincijski gradić i izbor ove slastičarnice se svodi na četiri vrste kolača: tri slatka i jedan slani. Odlučujem se za, nazvao bih, kokosove šape i muffin također od kokosa. Nalazimo se u zemlji kokosovih palmi pa nije ni čudo da u kolačima Pastelarie Mocambicane prevladava kokos. Kava je, ni sam ne mogu vjerovati, jedna od najboljih koje sam probao u životu. Zaslađena baš po mojoj mjeri, ni puno ni malo, ne trebam tražiti dodatni šećer. Kao da mi netko čita misli.
Opskrbljujem se meticaisima jer pretpostavljam da na plaži nema banaka ni bankomata. Prije polaska prema tržnici odakle kreću chape za plaže u okolici Inhambanea, bacam pogled na staru i novu katoličku crkvu koje su podigli Portugalci. Prva je tipična portugalska kolonijalna crkva, poput onih koje sam vidio u El Jadidi u Maroku, nova je ružna moderna grdosija na samoj obali koja samo baca ružnu sjenu na onu staru.
Izbor plaža nije malen. Tu je Tofo, najpoznatija i najposjećenija i stoga najživlja. Potom je tu Tofinho, malo mirnija. Barra je još mirnija, ali u Barri ne postoji selo nego par kuća tu i tamo izgrađenih uz prometnicu. Najizoliranije su Jangamo, Paindane i Coconut Bay, gdje sela uopće ne postoje, već samo resorti, a do kojih je moguće doći isključivo džipom. Kocka je pala na Barru, zlatna sredina. Chapa, koju sam uzeo u Inhambaneu, dvadeset minuta kasnije ostavlja me pred Barom Babalaza, na raskršću gdje jedna cesta nastavlja za Tofo, a druga za Barru. Nazivam smještaj koji obećaje da će poslati auto po mene jer javni prijevoz za Barru ne postoji. U međuvremenu, vrijeme je ručka, pa u Baru Babalaza u usta stavljam odličan prego od piletine s pomfritom. Prego je u Mozambiku snack koji se sastoji od kruha francuza razrezanog po sredini i napunjenog ili piletinom ili govedinom ili ribom s lukom i raznim začinima. Odličan snack koji bi i kod nas mogao postati hit u onim mnogim zalogajnicama koje niču kao gljive poslije kiše.
Ronelle, vlasnica Makolo Bay Lodgea, dolazi po mene u svom džipu. Južnoafrikanka je, rođena u Namibiji, ali živi ovdje u Mozambiku već godinama. Koliko sam shvatio, gotovo sve ove lodgeove na plažama u okolici Inhambanea, ako i ne i sve, drže Južnoafrikanci.
“Koliko stoji bungalov?”, pitam Ronelle dok koračamo preko pijeska prema bungalovu.
“Tristo meticaisa.”
Gledam bungalov, kombinacija cementa i trstike: jedna prostorija s kuhinjom i stolom i dva mala kreveta, druga prostorija s velikim bračnim krevetom, treća prostorija je prostrana kupaona. Pred ulazom trijem s pogledom na Indijski ocean.
“Tristo ili tri tisuće meticaisa?”, pitam ponovno u nevjerici.
“Tristo meticaisa. Bungalov je za četiri osobe, ali niska je sezona i radimo po 'per person' principu. Ako je netko sam, plaća bungalov samo za jednu osobu. Ako ih je četvero, svako plaća svoj krevet. Mislim da je to pametnije, nego naplaćivati cijeli bungalov preko tisuću meticaisa, a spava samo jedna osoba.”
Razmišljam o sreći koja me, da pokucam u drvo, neprestano prati na ovom putovanju. Dobio sam jedan od najboljih smještaja dosada za jednu od najnižih cijena. Ovakav bungalov po ovakvoj cijeni ne bih dobio ni u Tajlandu ili Vijetnamu.
Dok u suton koračam po kilometrima dugoj pješčanoj plaži, kojoj se ni na jednoj ni na drugoj strani ne nazire kraj, zadovoljno se smješkam jer sam u Mozambiku ipak uspio naći iglu u plastu sijena – uspio sam naći nešto jeftino.