Ovdje u Mozambiku danas imaju nekakve općinske izboru. I zato nitko ne radi. Sve je zatvoreno. Zbog općinskih izbora odlučili su proglasiti ovu srijedu neradnim danom. Dvije (i jedine) stranke koje se bore za glasove građana su Frelimo i Renamo, nekada dvije zaraćene frakcije u građanskom ratu koji je trajao od 1970-tih do 1992. godine, a koje su se potom transformirale u političke stranke. U Mozambiku je na snazi nevjerovatna bipolarizacija političke scene.
Gledam s prozora moje hotelske sobe jednu od glavnih gradskih avenija. Devet je ujutro i gotovo je prazna. Pusta poput zagrebačkih ulica u ljetnu nedjelju. Tek pokoji automobil prođe, vjerovatno na putu prema biralištu. Preko puta avenije stajalište taksija također je gotovo prazno. Obično tamo stoji po pet-šest taksija. Danas samo jedan do dva. I taksisti glasuju. Prolazim pokraj recepcije na putu prema vani. I recepcionera je malo. I oni glasuju. Sve je danas nekako “razvodnjeno”.
Ali zato imam grad za sebe. Ne moram se gurati s drugim ljudima, ne moram paziti da li će me prilikom prelaska ulice pregaziti luđački jureći automobil ili chapa (lokalni kombi prijevoz) i mala je mogućnost da će mi danas netko cijelo vrijeme uletavati u kadar kada budem htio okinuti okidač na svom fotoaparatu.
U hotelu mi nisu znali reći da li je Mercado Central danas otvoren. Odlučujem protegnuti noge do njega. Nalazi se svega tristotinjak metara od hotela. Sreća me i dalje prati jer je središnja gradska tržnica otvorena. Izgradili su je Portugalci 1901. godine i ovo je najživlja tržnica Maputa. Natkrivena je i unutar nje nalaze se najprije štandovi s voćem i povrćem, potom je tu riba i meso, a na kraju dolaze i razne rukotvorine, uglavnom od drva. Kupujem ručno izrađen drveni magnet za frižider za svoju kolekciju. Cijenkanjem (koje moram priznati nije bilo teško jer je dečko odmah snizio cijenu) dobio sam ga za samo 50 meticaisa. Tržnica me podsjeća malo na onu u Lisabonu. Slične je konstrukcije.
Još par koraka i nalazim se pred vjerovatno najljepšom zgradom Maputa – glavnim željezničkim kolodvorom. Ovu monumentalnu zelenobijelu građevinu izgradio je čuveni Gustave Eiffel. Da, isti onaj Eiffel koji je izgradio pariški toranj! Veliki sat na tornju željezničkog kolodvora i dalje radi, i dalje uspješno odbrojava sate, minute i sekunde. Ali to je skoro pa jedino što još funkcionira na ovom kolodvoru. Ulazim u kolodvor i nalazim ga gotovo napuštenog. Nije u lošem stanju. Vidi se da je nedavno renoviran. Ali ljudi je jako jako malo. Dobro, praznik je – vjerovatno ćete pomisliti. Da, praznik je. Ali i da nije, sigurno ne bi bilo puno više ljudi.
“Mogu li fotografirati?”, pitam policajca na kolodvoru ne želeći probleme.
Pospano mi odmahuje rukom dajući do znanja da mogu. Koliko uopće turista dolazi na maputski kolodvor? Ja sam mu sigurno atrakcija dana, a možda i tjedna, a možda i...
Ovaj kolodvor je nekada bio završna postaja najvažnije željezničke trase u južnoj Africi – one koja je povezivala industrijska područja i zlatom bogate prostore Witwatersranda i Johannesburga te južnog Zimbabvea s najbližom izvoznom lukom – Maputom. Nažalost, luka je danas u očajnom stanju. Primat je preuzeo Durban i teško da će se Maputo ikada oporaviti. Ni “zlatna željeznica” danas ne funkcionira. Mozambik je nekada u potpunosti bio ovisan o željeznici. Dobru željezničku mrežu izgradili su Portugalci, ali oni su otišli, došao je rat i željeznica je preko noći nestala. Mozambikanci, toliko ovisni o njoj, morali su se prilagoditi novonastaloj situaciji i prebaciti se na ceste koje nikada nisu bile u dobrom stanju. Počeo je cvasti posao machibomba (minibusa s 30 mjesta) i chapa (kombija). Danas postoji samo jedan jedini vlak koji prometuje s maputskog željezničkog kolodvora. Taj povezuje Maputo s Johannesburgom. I trebaju mu i do 24 sata! Autobusom se ista relacija prođe za sedam i pol tako da se većina stranaca uopće ne zamara s vlakom. Vlak je skoro pa upola jeftiniji od autobusa pa ga stoga često koriste siromašniji Mozambikanci.
Rua de Bagamoio glavna je ulica staroga grada. Nekada su je zvali “Ulicom problema” zbog mnoštva kafića i bordela koje su obilazili pomorci. Ja danas ovdje nailazim na mirnu ulicu s kućama jednokatnicama željeznih balkona, nalik na one iz New Orleansa. Kafići i bordeli su otišli, ali njih nije ništa zamijenilo. S izuzetkom trgovine ili dvije i gradske biblioteke, kuće se doimaju praznima.
Na kraju ulice izlazim na Praca dos 25 de Junho, jedan od glavnih gradskih trgova. Ima tu par banaka, ulaz u ribarsku luku, a kaže moja knjiga i zanimljiva tržnica subotom. Najstarija građevina Maputa je također ovdje – Fortalezada Nossa Senhora da Conceicao. Ovu su tvrđavu od 1851. do 1867. godine izgradili Portugalci na mjestu ranije, ali manje, tvrđave iz 18. stoljeća. Ova današnja zauzima oko 3000 m2 površine, a izgrađena je od crvenog pješčenika. U dosta je dobrom stanju i čudi me što je tvrđava preživjela s obzirom da je izgrađena od poprilično nekvalitetnog materijala. Unutra nema Bog zna što zanimljivog. Par skulptura, starih topova na zidinama, ali je dobro mjesto sa zidina promatrati svijet na ulici. Pa bilo njega i tako malo na ovaj dan.
Na putu prema hotelu slučajno pronalazim nekakav shopping centar. Izvana se vidi da je nov. Još ga zub vremena nije uspio nagristi. Ploča na ulazu kaže da je otvoren 2001. godine. Nema puno u njemu: par trgovina (danas zatvorene) i par kafića i restorana. I da zaokružimo sliku shopping centara u ovom dijelu Afrike – nekoliko bijelaca mirno ispija svoju jutarnju kavu u oazi shopping centra.
Poslijepodne, uslijed dosađivanja u svojoj hotelskoj sobi, odlučujem još malo prošvrljati gradom. Na aveniji pod prozorom postaje mrvicu življe. Čini se da su mnogi već obavili svoju građansku dužnost i glasovali. Dva land rovera stoje nasred avenije. Njihovi se vozači glasno prepiru zbog neznatne prometne nesreće koju je jedan od njih prouzročio. Postaju ulična atrakcija. Svi se okreću prema njima, gledaju i slušaju – taksisti s obližnjeg taksi stajališta, zaštitari banaka i trgovina, šetači na ulici, ali i vozači ostalih automobila koji su se u tom trenutku zatekli na aveniji. Pet minuta svi paralizirano zure u čovjeka i ženu koji dreče jedan na drugoga nasred Avenije 25. rujna. Mediteranski mentalitet u afričkom okruženju. I nakon pet minuta život i promet se nastavlja kao da se ništa nije događalo. Samo jedna zanimljiva petominutna predstava.
Jardim Tunduru je botanički vrt Maputa. I on je na par koraka od mog hotela tako da zaista bolji smještaj u ovome gradu nisam ni mogao odabrati. Nažalost, vrt je u zaista žalosnom stanju. Obrastao je i prepun smeća, a po njegovim klupama leže beskućnici. Ne osjećam se nesigurno, ali nelagodno da – zbog toliko smeća oko mene. I kad sam već krenuo prema izlazu, spreman da brzinom svjetlosti pobjegnem iz ovog smetlišta, nailazim na teniske terene u srcu botaničkog vrta. I to lijepo uređene. Pravi kontrast onome što ih okružuje. Sjedam na jednu od klupica. Pokraj mene s lijeve strane beskućnik zgrčeno spava, glava naslonjena na japanku. S desne strane spava drugi beskućnik. A ja odlučujem predahnuti uz tenis i gledam nekoliko bijelaca i boljestojećih crnaca kako igraju tenis. Dugo nije potrajalo jer kroz desetak minuta počinje sipiti kiša i prisiljava mene i one beskućnike da nađemo zaklon. Ne znam gdje su ga pronašli oni, ali ja se odlučujem skloniti u kafić Hotela Pestana Rovuma, jednog od najboljih hotela u gradu. Piše da imaju dobar domaći sladoled. Pitam konobaricu. Kaže da ima samo sorbet od vanilije. Ograničen izborom, uzimam sorbet i jedan bitter lemon. I moram se složiti s Bradtom i Lonely Planetom – sladoled je zaista dobar. Dok uživam u njemu, gledam predamnom vjerovatno najružniju katedralu koju sam u životu vidio. Ogromna, bijela i, zanimljivo, uvijek zatvorena. Sagradili su je 1944. godine i, čitam, na veoma neobičan način. Portugalcima je nedostajalo radne snage pa su vlasti kupile djevojke s ulice koje su zatim pregledavali da li su djevice ili ne. U slučaju da nisu bile (a neudate su), pretpostavljeno je da su bile prostitutke. Mogle su platiti novčanu kaznu, a kako je kazna uvijek bila jako visoka i djevojke nisu imale novca da ju plate, dopušteno im je da odrade kaznu gradeći katedralu. Crkva... Bez komentara...
Post je objavljen 15.10.2008. u 23:26 sati.