Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/everlastingsmile

Marketing

cose della vita :)

Sad ću započeti onako kako znam da odavno nisam...sretna sam...na neki čudan, čudan, jako čudan način. Onako kako nisam navikla, zbog stvari na koje nisam navikla, zbog ljudi koje, ne tako davno, nisam ni poznavala. Ali poznajem ih sad. Bar se nadam da jesam. Iako je bilo i stvari koje su me razočarale, iznenadile, zaboravila sam na njih...krenula dalje. Oprostila. Uh, ne prepoznajem se u toliko stvari...promijenila sam se. Jako puno promijenila. Odrasla. Ja koju poznajem cijeli svoj život drugačije bi reagirala na puno toga što se događalo, ili se još uvijek događa. Naučila sam ne reagirati iste sekunde...ne dovoljno, ali još uvijek učim. Naučila sam da se nije dobro ljutiti zbog svega i shvaćati sve osobno jer stvari često nisu onakvima kakve se čine. Postoji i druga strana. I nije uvijek tako crna. Samo je...siva. I uz malo boje može postati prihvatljiva. Ne lijepa, ne nužno ni draga. Ali prihvatljiva. I to je dovoljno. :) Naučila sam i da treba biti oprezan dok biraš riječi...ne želi svak sve čuti i sve znati, bar ne na način na koji im ti to želiš reći. Postoje oni kojima je tuđa iskrenost prilika da se proslave, uzdignu, dokažu i tako povrijede drugoga, ali to je ionako ono na što malo tko pazi. I na kraju, naučila sam ono najvažnije...da se ljudi mijenjaju. Jako dugo sam odbijala to prihvatiti. Mislila sam, i još uvijek mislim, da su ljudi onakvi kakvi jesu. Imaju karakter kojim su obilježeni i takvi ostaju do smrti. Ipak...postoje stvari koje se nadograđuju, oblikuju, mijenjaju i njih donose jedino godine...jedino vrijeme. Sada to znam i u to čvrsto vjerujem. Srce je i dalje ono što me vodi, što me je uvijek vodilo i uvijek će voditi. Jer ne znam, niti želim drugačije. Ali primjetila sam da je moj razum napokon shvatio kako mu pomoći. Ne uvijek, još sam ja jedno veliko, iskreno dijete koje vjeruje svima i svemu, ali zadovoljna sam i najmanjim napretkom. rolleyes Ono što mi je uvijek najviše značilo, a sada imam, su ljudi koji me čine sretnom. Ljudi koji mi svaki dan stavljaju osmijeh na lice kada ih ugledam. Ljudi pored kojih se osjećam ispunjeno, prihvaćeno, sretno. Oni s kojima mi nije teško ništa dijeliti i za koje sam spremna učiniti sve. Oni od kojih isto toliko očekujem zauzvrat i osjećam da mogu, da imam zašto. I to mi znači više od bilo čega na ovome svijetu. Ako su ljudi društvena bića, onda sam ja reprezentativni primjerak. Meni trebaju da budem potpuna....ne trebaju mi svi, ali onih nekoliko svojih...ma i samo netko svoj...to moram imati. Jednostavno moram. I drago mi je što sada imam. Drago mi je što su ušli u moj život. Prijatelji su ono što pokreće svijet. Barem onaj moj. Često se znalo dogoditi da nešto pohvalim, da se opustim i naviknem, a onda to izgubim. Zato sam i izbjegavala priznati koliko mi je u ovom trenutku dobro, reći to naglas, postati toga svijesna . Ali sad priznajem da uživam i da ću dati sve od sebe da tako ostane...ljudi su to koje volim, neizmjerno volim i želim ih uvijek imati pored sebe. I iako mi fali ono nešto, ona sitnica, ona ljubav...ona druga vrsta ljubavi...osjećam da mogu i bez nje. Jer već imam krila. Let će doći s vremenom. :)

Post je objavljen 27.11.2008. u 13:13 sati.