Velika je danas odnijela novčiće za Crveni križ. Mlađa je prekjučer. Uz novčiće što sam joj dala, dodala je i nešto svoje ušteđevine. Mene su prije desetak dana zaustavile u dm-u tri djevojčice iz osnovne škole. Skupljaju za Crveni križ. Dadoh im deset kuna. Pitale me moraju li mi dati deset kupona-priznanica (svaka označava vrijednost od jedne kune). Poučena iskustvom, i čuvši već nekoliko puta priče kako djeca donesu u školu onoliko novaca koliko su priznanica zadužili a ostalo podijele među sobom – rekoh da želim 10 kupona. Predvodnica me prostrijelila pogledom, mam joj splasnulo raspoloženje i dala mi. Još smo se nekoliko puta srele u marketu, svaki put me značajno odmjerila od glave do pete (kako to samo mladost drsko može, hehe). Ček, pa jesam li dala? Jesam! Da li svatko tko dragovoljno donira treba dobiti neku potvrdu? Ne vjerujem, niti mislim da je to cilj doniranja, ali ovi daju. E sad, ako već imaju pripremljeno i na papirićima piše 1 kn, onda želim deset papirića po tu 1 kn jer sam dala 10 kn. Iz principa. I jer sam čula (i vjerujem u to) da neki sakupljači priloga sebi prisvajaju dio novčića. E, njima ne dam. Dat ću opet i nagodinu, i ja i djeca u školi, bez ikakve sumnje. Al želim fer postupak.
Post je objavljen 26.11.2008. u 17:38 sati.