Sjedeci u kaficu u rano jutro, ni sama neznam
zasto, ali poceh razmisljati sta jos napisat na ovom
blogu. Sta jos nisam rekla, Vama, dragi moji prijatelji.
Uvjerena sam da vecina Vas ocekuje da napokon napisem
nekakav post, pun radosti, veselja i optimizma. Ali kako, pitam
Vas, dragi moji?
hm...da... Kao sto vec znate da bi ja bez problema
mogla sloziti nekoliko rwcwnica koje bi i Vama i meni,
dragi moji, uljepsali ovaj vjetroviti dan, no zasto lagati i uvjeravati
sebe i Vas u nesto sta nije istina. Jer, igrom odvratnih okolnosti,
moj zivot u gradu di zivim,
i medu ljudima s kojim zivim, je zasnovan na lazima. A to je ono
sta mrzim iz dna duse. Naravno da su, Ane moja i Niki mozda jedine
osobe koje znaju onaj moj iskreni zivot... I Vi, dragi moji prijatelji...
Jako sam zbunjena i neznam kako se rijesit toga...
Ponekad pozelim nekoga upitat da mi pomogne poslozit "kockice"
u glavi... Kajem se sta od pocetka nisam slagala, naravno, pri tom misleci
kako cu stic sve.. Ali u zivotu nikad, dragi moji, ali bas nikad nije sve "zdravo
za gotovo"... I ne triba puno godina za shvatit ovo...
Tuzna sam i neznam hocu li uspijet izdrzat do kraja....
....
Tipkajuci ove rijeci shvatih da zvuce pomalo oprostajno....
mozda....
Post je objavljen 26.11.2008. u 13:51 sati.