sa rađanjem novih suza u očima trebala je blijediti bol... polako ali sigurno... blijedila je samo šminka na njezinom licu, ostavljajući duboke crne brazde na obrazima... prazna... poptuno prazna kao ljuska jajeta, a ipak prepuna boli.
znaš li da sam tek nedavno vidjela i tvoju drugu stranu, znaš li da sam bila toliko iznenađena time da sam jednostavno zanijemila... htjedoh skakati od sreće, jer si tu, jer me voliš... jer... si sve što sam ikada željela... i jer si kraj mene. nikakva službena potvrda toga mi nije trebala, niti još uvijek treba. samo ti... tvoj veliki nos kojeg toliko volim trljati o moj, tvoje mekane usne i bodljikava brada koji nikako da obriješ... tvoje oči, tako živahne, tako... onaj čudni pramen kose na lijevoj strani... i ožiljak na desnom ramenu, na kojeg uvijek naletim kada te želim maziti...
vjeruješ li mi da sam se prvi put u njima zaista pronašla? onako, kao nikada do sad... kako nisam vjerovala da mogu. poljubac na kiši... i sjaj u mojim očima... uz misao ne ostavljaj me nikada. i moje suze.. sada... kada napokon razumijem kako te mogu povrijediti više nego bih ikada htjela... bravo za mene, još jednom.... pljesak iz publike molim!
sad...? sve skupa već počinje ličiti na mene... na mene koja te tjeram od sebe kada mi je najteže, na mene... koja izgara od želje da napokon stigne do šarenog ekrana i vidi dull smajlić... ili isplaženi jezik... na mene... koja plače i ne želi ti to reći jer zna da ćeš se zabrinuti... i onda napravi još veću glupost. tako tipično. pitam se, bi li me trebao bolje znati...
a ipak... znati da si zbunjen... time kako se ponekad ponašam... znati da ti je toliko stalo? a ipak biti toliko nesigurna u sebe... jer... tko sam ja da bi me volio? tko sam ja da bi ostao uz mene? kada bi barem znao... da ne mogu zaustaviti suze noćas... jer...te volim... što god ti mislio...
glupi hormoni... i ta nesigurnost koja se javlja uvijek kada divljaju... i ta potreba da sačuvam barem jedan zid oko sebe, da ti ne dopustim prići... jer ćeš opet otići... možda i brže nego bih očekivala, jer... kvragu, tko još ostaje kada ga tjeraju...
osim mene...
i ako znam da ćeš otići, nije li bolje da te pustim odmah... i prepustim se kiši boli koja te ne može isprati...
crni tragovi maskare na licu i tužne pjesme u pozadini....
i jedno tiho volim te prošaptano u monitor...
Post je objavljen 26.11.2008. u 01:10 sati.