Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/touchevritin

Marketing

Bio jednom avion.
Sasvim neuobičajen. Ali ipak avion, na kraju krajeva.
Znao je da može poletjeti.. vinuti se iznad oblaka, ponirati, pojuriti i izvoditi prekrasne figure i sve.
Znao je sve o tome. Ali stajao je u svom hangaru..stajao..i stajao. Gledao kako drugi lete. Ljeta su prolazila, godine su prolazile a on je samo stajao, i vrijeme ga poče nagrizati.
Sve što je našem avionu trebalo da uzleti, je malo goriva.
Nije imao goriva.. tek nekoliko kapi dovoljnih da zabruji i zavrti propelerom;.. da mu se vrata možda otvore i da izađe van.
Ali bojao se to učiniti. Jer, neuspjeh će značiti kraj, osjećao je to.. I nastavljao je stajati u svom hangaru, zimu za zimu, godinu za godinu..

Ja ne znam kako ovo završava.
Znam samo da je tek to što jest - pričica. U zadnji tren sklepana.
I da punokrvni kraj obično iznjedri nešto treće.. nešto neočekivano.
.. eto. Punokrvni početak uskrslog bloga? Ali barem je mudar ha, ha.
Mudri sažetak: stari blog je tu.
U međuvremenu, ostao sam isti. Osim što imam više nego što sam ikad imao. Znanja i.. mudrosti :P.
I netko mi je dao malo goriva..
Mudri zaključak: ne volim pisati o sebi.
Ali volim pisati.
I više od priča..ali ovo će biti blog priča..i pričica. Uglavnom :)
***

Toplina se prosipa zemljom. Dirnula je glatkom tirkiznom površinom jezera, i dahnula bistrim Stijenjačkim zrakom.
Zvukovi su jasni. Jezgroviti. Pogled seže daleko; nezaustavljiv.. snježni vrhunci, monumentalni, vrtoglavo ukazanje u očima.
Rano jutro rane jeseni.
Niti svjetlosti probijaju se kroz pukotine, kaleidoskop milijuna krošnji okupan zlatom i zavijen aureolom čistoga.
Život hvata zamah.
Budi se. Čini se da ne žuri.
Začuju se tek gnjurci.. pokoji pljusak bez odjeka. Ribe su živnule. Probuđena glad ili zov svjetlosti što se probija? Bjeloglavi orao pojavi se odnekud i kliktajem propara scenu. Vine se iz vode, a sa njim i neoprezni grgeč. Najstariji u jezeru.
Ali život se još budi. Kao da još nije vrijeme za smrt i njen ples sa životom.
Ipak, netko bježi. Ili izgleda kao da bježi.
Crveni oblak izgubio je dah. Tetura, iznemogao. Naposlijetku prihvati oslonac stabla rukom, hvatajući zrak. Posve je mokar; do vrata od vode, a nagore od znoja. Duga crna kosa cijedi mu se u natopljenim pramenovima niz lice..lice, blijedo i ranjivo ispod mlade etničke preplanulosti.
Sunce mu ubada oči dok podiže glavu. Prazne a gladne oči, dok škilje i upijaju blještavilo kao što biće čije su ogledalo upija sve oko sebe.
Nijedan zvuk, nijedan dašak mirisa, nijedna nijansa boje neće promaknuti.
Ali neće ni ostati. Isprat će ga, taj vakuumski organizam.
Prije dvije minute izašao je iz jezera. Izjurio. Pobjegao. Činjenica koju ovaj tren nitko ne zna. Čak ni on sam. Nitko ne zna gdje je, niti će ikad saznati.
To mjesto je samo njihovo. Zauvijek. Tako je mlado u njegovom srcu. A već oduzeto vječnošću.
Zasljepljen suncem, na tren zažmiri, i u njegovom djeliću ugleda ju.
Crna glava..

Večeri prije pretprošle izronila je pred njim.
Nije se potrudila da razmakne kosu; samo kliznula k njemu, blistavo mračna crna glava..neka on to učini. Dotakla ga je zajedno sa zrakom crvenog sunca što je zalazilo iza njenih leđa, pretvorivši je u sjenu.
Trenutak, znao je, koji nikad neće zaboraviti.
A sad želi pobjeći od njega.. pobjeći, pobjeći od te slike.

Tri noći prije.
Mladi indijanac i indijanka zapalili su vatru na obali.
Sami su. Sjene im plešu na licima, dok pozorno gledaju jedno drugo. U isti tren, osmjehnu se.
Održavajući šutnju. Znaju da vrijedi, znaju da je ispravno. Iako su možda prvi koji su to učinili. Samo Veliki Duh zna istinu o tome. Iako ih čeka kazna. Pridružila mu se. Uz njega je. I zna da nikad neće požaliti.
Stoji Visoko izvuče usnu harmoniku, i zasvira "Home on the range". Koji je jednom čula.
Crveni Oblak i ovaj put je ostao zadivljen.
"Bendžo. Otići ću u svijeti donijet ću ti bendžo", reče joj uz smiješak. A misli ozbiljno. I ona to zna.
"Vidiš mi misli"
Zaspali su zagrljeni. Na golom pijesku kraj vatre koja polako trne.

Ujutro, sunce je već visoko. Dok pljušti po njihovim tijelima odozgor a oni su još zagrljeni, ili ga prate pogledom a pijesak im zagrijava leđa. Došao je, prešutno prihvaćen, trenutak za povratak.
Duga hodnja. Divlji puran osakaćen udarcem rašljoroge antilope. Laka večera.
Zrak postane lakši i..nemiran. Poigra se s travkama i zašuška lišćem. Pronese miris.
Na livadi, vučji par dotrči..zaigran. Slobodan.
Stroji Visoko i Crveni Oblak vide ih, vide ih dok se pare.
Pogledi im se susreli. Oči joj tako tamne i krupne, dok se nasmiješila zajedno s njim, ljupko otirući usta o svoju jedru, slatku kožu.
Sljedeći trenutak u Oblakovom sjećanju poput slatke je, razigrane magle, a oni nakon njega vječni su.
Prejasno osjeća svaki njen drhtaj.. dah... miris dodira kože i trave u kojoj su se valjali. Njene krupne slane suze i borovnicom obojane usne s okusom mesa. Prepukli uzdasi glasa čija će ga odzvanjajuća boja progoniti zauvijek.
"Dođi", dahnula je nad njim i povukla ga u zagrljaj. "Gledaj".
Bio je njen, našao se u njoj, cijeli, i ona je bila njegova.
Zapuh vjetra. Vrhunac. Oblak žmirne; purpurni list poletio je prema njegovom licu i zaustavio se u mreži njene kose. Sve je treperilo.
Zadihani, zažmirili su i rukama obuhvatili glave jedno drugom.
"Osjećaš li?", upita ga ona
"Osjećam..zauvijek"
**
Zvuk.
To jest, ton..sićušan.. već neko vrijeme dopire do oblakovih ušiju.
Kao dio divljeg sazvučja okoline, na granici između zvuka i melodije koju nije moguće odrediti.
Oblak ga isprva nije svjestan. A onda se prene. Čuje..to. Ne zna što je..ne može razmišljati o tome, kao što životinja ne može razmišljati o instinktu koji ju pogoni; pojurio je prema zvuku.
To što čuje dio je njega.. zrak je to, a on je duboko pod vodom, ronilac u grčevitom i očajničkom, otupjelom izronu. Posrće, pada, diže se, leti, kotrlja niz padinu... i odjednom, vječnost završi.
Tu je.
Podiže glavu od zemlje, i ugleda tijelo pred sobom.
Miris skorene krvi. Muhe zuje.
I zvuk, koji se napokon razotkriva. Harmonika. Harmonika svira melodiju na drugom kraju čistine mrtvih.
Oblak se pridigne..
Tijelo na koje je zamalo pao.. Lisica. Njegova sestra.. Leži tamo gdje ju je smrt zatekla..razderane odjeće. Posuta prljavim tragovima zla.
Oblak ustane. Pogledom obuhvaća prizor: Žene..starci.. djeca..lica koja poznaje i uz koja je živio..raznesena metcima..posiječena noževima..osakaćena tijela razbacana oko potoka i zgarišta. Uskoro, ovo mjesto mora postati poprište jezive životinjske gozbe. Crveni oblak polako zakorači. Krene prema zvuku..zvuku, tonu, melodiji harmonike, krećući se poput zombija.
Tamo, gdje počinje padina kojom se borovi uspinju na planinu, a potok pronalazi izlaz u dolinu.

Ludi Ew, kako bijeli ljudi zovu Oposumovu Glavu, (zbog kape koju je neki put nosio) sjedi iza padine i svira bolnu melodiju.
Oblak kroči i stane pred njega. Zamućena pogleda, drhtav kao u groznici. Ton prepukne i nastupe nepodnošljivo tihe sekunde.
" Oblače.."
Nije bilo reakcije.
Stoji Visoko leži mu pod nogama. Ono što je ostalo od nje.
Oblak polako spusti pogled, i ugleda tijelo. Mladi indijanac poima gdje je, zna u što gleda, uviđa što je radio proteklu noć i jutro.
Odavde je pobjegao. Klone. Padne na koljena pred Oposumovom Glavom.
Na trenutak koji se pretakao u vječnost, umro je.

Negdje u nekoj dolini, muškarci s kojima je rastao, sada se bore s bijelim ljudima. Pleme je u ratu. Pleme više ne postoji..
Njegovo pleme ima šansu izginuti zajedno danas.

"Čekat ću te u losovoj špilji ", šapnuo joj je.
"Kad sunce počne gorjeti", bijaše zadnje što mu je rekla. Nasmiješila se na rubu proplanka i okrenula provesti zadnji dan sa ostatkom plemena. Prije nego pobjegne s njim, zauvijek.

" .. Gdje je vaš Manitu sad? Gdje je bio?"
Oposumova Glava gleda negdje daleko, preko tijela koje je pokrio svojim krznenim ogrtačem.
Mladić mu neće stići biti zahvalan na tome. Čini se da ga je tek sad postao svjestan. Njegov pogled je sad proziran, pobijeđen.
" Nema Manitua..." , iscijedi opet ludi Ew, i prinese harmoniku nazad ustima. I zasvira.
Odjednom, Indijanski lik pod njim se ustane, uspravan.
Ludi Ew utihne.
Utihne pred onim što je ugledao.
Žaljenje..sažaljenje u očima posljednjeg od plemena.

Živ, gordi indijanac pruža ruku. Nepokolebljiv je.

Bez riječi, stari traper mu predaje harmoniku.
Do noći i tijekom slijedećeg dana stari traper pokopao je sva tijela.
Kad je sunce počelo gorjeti, brisao je ostatke utrobe koji su mu se prosuli po rukama, i začuo je poklik onoga koji nikad više nije viđen u ovim krajevima.
I Ewan pomisli da pleme nikad neće umrijeti. Neke stvari nikad ne umiru..




Post je objavljen 28.11.2008. u 20:03 sati.