Tada, siguran sam da znaš, bilo je drugo vrijeme. Danas, stare navike u novom ruhu. Jednog dana prestati ću voditi rat sa sobom, podignuti glavu, nasmiješiti se, izmamiti smiješak, bez skrivanja ranjenih u rovovima duše. Noćas sam izašao na kišu, tražio djevojku slomljenog srca. Gledao sam im u srce, oči pogledati nisam mogao, strah suza pretežak je. Kako da im kažem, kako da im objasnim da sam usamljen dječak i da moja priča nije uzbudljiva, stalna potraga za boli. Smiješak na licu, a suza klizi niz srce koje ne osjeća da duša tuguje, bori se s poezijom života koji neprestano sklada nove stihove. Zvuk gitare pokazao mi je boje kiše, boje nježnog dodira, boje osjećaja, boje samoće…
Nakon svega…jesam li ja to zaslužio?
Svijeća je utihnula, tmina polako uzima sobu, ogledalo skriva sliku onoga što sam postao. Tamna sjena, sjaj očiju, prepoznatljiv smiješak, jesam li takav samo u mraku?
Post je objavljen 23.11.2008. u 21:03 sati.