Tek što je Lay počeo čitati, začuo je komešanje u autobusu. Pridigao je pogled i ugledao plave uniformirane stvorove kako se osvrću na lijevo i desno. To su bile bakule.
- O-o!
- Imaš pokaznu? – zapitkivali su jedni druge.
Marko i Lay su bili ti koji je nisu imali.
- Eto ti sad! – nasmiješio se Ive Layju isplazivši jezik i komentirajući današnji razgovor i vadeći novčanik iz džepa.
Josip je također držao pokaznu u ruci.
- Šta ćete sad? – upitali su ovu dvojicu bez karte.
Oni su odmahnuli rukom. Lay se udubio u knjigu kuharstva, a Marko se koncentrirao na neku točku na prozoru. Bakula se približila prema njima. Klimnula je glavom vidjevši Josipovu kartu.
- A ti? – upitala je Marka.
- A? – trgnuo se kao da nije primijetio bakule u autobusu. Počeo je kopati po torbi. Odjednom, kao da se prisjetio:
- A da! Meni je mama danas išla kupiti pokaznu za slijedeći mjesec. – ispričao se.
- Mogao si bar izmisliti nešto čemu bi se moglo vjerovati. Odi kupit cvikalicu!
- Ali nemam ništa para.- molećivo će on da bi se čovjek čak i sažalio na njega.
- Imaš osobnu?
- Ne.
- Onda ćeš izać van.
- Ne! Pa kad mi je, kažem vam, mama otišla kupit kartu jer je išla u grad danas.
- A ti kao nisi sad u gradu?
- Ja ne stignem, jer mi autobus sa Hreljina (za obavijest onima koji ne znaju, oni koji ne žive u centru grada, moraju presjedati na dva autobusa ) dođe taman kada ovaj kreće, a poslije je zatvoreno kad se vratimo.
- Van! – inzistirala je bakula nastavljajući s pregledavanjem karti.
Autorica Triesduje:Tatjana Udović
Post je objavljen 23.11.2008. u 19:15 sati.