Pregled posta

Nothing's impossible (epizoda 4)

Prizor je bio prekrasan. Sunce je obasjalo kristaliće leda što su se bili uhvatili za prozor. Kao stotine malih dijamantića. Izgledalo je nekako svečano...i tako mirno.
Bio je to prvi prizor koji je Helena ugledala kad je otvorila oči tog jutra. Još uvijek u polusnu, uspijevala je razaznati neke stvari. Kao prvo, nije bila kod kuće. Krevet u kojem je spavala nije bio njezin, a ruke što su je držale u zagrljaju bile su stvarne.
Polako je dolazila k sebi. Nije se najbolje sjećala noći (zapravo, sjećala se samo fragmenata iste), ali znala je što se dogodilo u tom krevetu. I s kim.
A sada, ujutro, stisnuo ju je bliže k sebi i ljubio. Nije običavala ljubiti se zatvorenih očiju, ali tog je jutra učinila iznimku. I uživala u najljepšim i najnježnijim poljupcima ikad. Znala je da bi trebala osjećati krivnju, ali osjećaj koji ju je prožimao bio je daleko od krivnje. Savršeni mir.
Uskoro je stiglo vrijeme za polazak. A Helena se opet nije ponijela u skladu sa svojim ponašanjem. Prije nego što je izašla iz kuće, okrenula se prema Dominiku i poljubila ga na rastanku. NIKAD to nije činila.

Taj je dan provela bezbrižno, no povratak u stvarnost nije se mogao izbjeći. Vladimir je još uvijek bio dio njezina života. Možda samo službeno, ali nije se moglo zanemariti njegovo postojanje.
Helena je znala da mora riješiti tu situaciju ako želi normalno nastaviti sa životom. Ali uvijek je imala opravdanja- Božić dolazi,ne možeš nekog ostaviti u to doba...
Zapravo, samo se bojala. Jer je znala koliko je Vladimiru lako tjerati vodu na svoj mlin, koliko se god ona trudila izboriti za sebe.
Na kraju je najlakše bilo ići linijom manjeg otpora. Ne viđati ga. Izmišljati izlike.
A čak i onda kada nije bilo druge, kada izlike nije bilo, Helena nije s Vladimirom razmijenjivala nježnosti i poljupce. Taj dio je bio rezerviran za nekog drugog u njenom životu.

Jer samo nekoliko dana nakon fatalne noći, Dominik joj se javio. Sledila se kad je pročitala njegovu poruku, iako joj se nadala. Ni sama nije znala kako mu je odgovorila, tipkala je automatski, kao da je netko drugi upravljao njenim prstima.
Dok je hodala prema mjestu sastanka, u glavi joj je zvonilo:

„To je to,nakon ovog nema povratka...“

Dotad se mogla opravdavati pijanstvom, ali ovaj je put bila savršeno svjesna svojih postupaka. Znala je da čini preljub. I da ovaj susret s Dominikom neće biti zadnji te vrste.

Kako je vrijeme prolazilo, i što ga je bolje upoznavala, Dominik joj je postajao sve draži.
Bio je izuzetno zanimljiv. Volio je neobične stvari, imao je drukčiji pogled na svijet od bilo koga kog je dosad upoznala, slušao ju je i uvažavao njeno mišljenje (za razliku od Vladimira koji je uvijek imao groznu potrebu biti najpametniji, budeći u sugovornicima osjećaj manje vrijednosti i gluposti). Seks s njim bio je Heleni predivan, ali nije bio primaran razlog njenog viđanja s Dominikom. Postao joj je najsvjetlija točka u životu, njen najbolji prijatelj.

Iako se Helena nije usudila izboriti za svoju sreću, uskoro joj se nasmiješilo rješenje njenih problema. I to zahvaljujući njenom prijatelju Goranu.
Vladimira je uglavnom izbjegavala tako što bi se dogovorila s prijateljima. Ali on nije prezao od toga da se ugura tamo gdje mu nije mjesto. Helenino ga društvo nije voljelo jer je uvijek imao potrebu bespotrebno filozofirati i biti u centru pažnje.
Tako je bilo i ovaj put. Sjedili su u klubu, a Vladimir se na sav glas hvalio svojim donžuanskim i inim uspjesima. Goranu je dopizdilo slušati gluposti, pa ga je izazvao na okladu- mora zavesti djevojku po Goranovom izboru, a Goran će pokušati Helenu. Onaj koji prvi uspije (ako koji uopće uspije), dobiva cugu od gubitnika. Vladimir,naravno,nije propustio priliku za dokazivanje. Pred Heleninim je očima zaveo neku droljicu u klubu. Goran se, naravno,nije ni trudio oko Helene, znajući da nema šanse.
Nakon svega, Vladimir se pokušao umiliti Heleni, no ona ga nije htjela ni čuti ni vidjeti. Uskoro je otišao, ali joj je još idućih par sati slao poruke o tome da je bila oklada u pitanju, i da se nema što ljutiti zbog zajebancije.
Helena se nije nimalo ljutila (iako joj je sama pomisao na činjenicu da je njen dečko pred njenim očima ljubio drugu zbog dokazivanja pred društvom bila preodvratna- ona to barem nije činila pred njegovim očima [opravdanja, opravdanja]).
Kad je Vladimir napustio klub, samo je prišla Goranu i zagrlila ga. Upravo joj je pomogao razriješiti najgori problem koji ju je proganjao.
Vladimira je nakon toga vidjela još samo jednom, kad mu je rekla da je gotovo. Ovaj ju put nije mogao izmanipulirati.

Tako je u novu godinu ušla imajući samo jednog muškarca u svom životu.
Da, samo jednog.

Iako je uvjeravala i sebe i druge da je Dorian ljubav njenog života, duboko u sebi znala je da to nije istina, osjećala je da blijedi. I to već mjesecima. Voljela ga je kao prijatelja, ali ništa više od toga.

No, zaljubljena je bila. Iako je počelo kao preljubnička veza, i prešutni je dogovor bio da je između njih samo seks, Helena si nije mogla pomoći.
Zaljubila se u Dominika svega par dana nakon onog jutra. Sad,kad je bila slobodna, znala je da ne mogu dalje nastaviti tako. Morala je imati sve ili ništa.
Iako su tu temu vješto izbjegavali, sumnjala je na to da su ti osjećaji obostrani. Ali morala je pitati.
Kad ju je te večeri zagrlio, kao da je znala da će je te ruke grliti zauvijek. Napokon je imala sve. Veza, seks,ljubav. Jedan joj je postao i više nego dovoljan.

The end...pusica od fizičarke!


Post je objavljen 22.11.2008. u 13:53 sati.