nećete vjerovati ali vratila se ova mala spisateljska dušica…
nakon kaj me škola i sprijeda i straga, skupa s državnom maturom… oboljela sam…
da, imam temperaturu tako da sam osuđena na sve blagodati tv-a…
i aktualno je to s vukovarom… jebote srce mi ode u pete kada to slušam jer znam jednu malu iz vukovara… bila mie dobra prijateljica… jako dobra… barem dok je živjela u ovoj selendri di ja živim…
no najavljuju sad srbi tužbu zbog oluje… i popizdila sam… odlučila sam ispričati kratku pričicu… ja sam uvijek bila u pozadini i promatrala to sve, a sad da vam ispričam… naravno neke stvari sam promijenila i likove jer ti ljudi bi mogli najebat zbog toga kaj je bilo…
bolnica u klaičevoj je bila bombardirana… stara mi se plakala jer mie sisterica par dana ranije tamo ležala… duga priča… sama se čudim kako se toga nekada sjetim u snovima… ili kako se mama plakala kada joj je javljeno da je baka poginula… i da ne smije na sprovod… prisluškivala sam kada su pričali da je stala na bombu… srbi su bili opkolili mjesto i posijali ih, a onda istjerali sirote starice i djecu na polje… ko u jebenom filmu o rambu… jbg…
no jednom je jedan poznanik došao k nama… bio je malo pobjegao od užasa rata… prošao kroz karlovac i sva ostala sranja… pričao je staroj kako to izgleda… kako su mnogi poginuli…
on je bosanac, ali od prvog dana stao je na hrvatsku stranu… pričao je tako da je ubio jednog bivšeg susjeda – srba. nakon što je ovaj ubio njegovog kolegu… pričao je priče pune užasa kojih se sjećam iako mi je jedva bilo 4. iznenađujuće je što se djetetu utisne u pamćenje…
no to sve sam bila zaboravila do prije pet godina… tada se blizu mene s mamom bila doselila jedna super cura… sprijateljile smo se… bila je starija od mene… i baš negdi u ovo vrijeme zadnje godine kaj je živjela odi ispričala mi je svoju priču… i pokazala sliku… bila je to slika nje i njezinog tate. stari joj je bio hrvatski vojnik i to je bio zadnji put da ga je vidjela… bila je stara možda šest, sedam mjeseci. mama joj je samo rekla da je tata bio otišao onda braniti njihov dom. živjeli su u borovom naselju u vukovaru. mala skladna obitelj. a onda je počeo rat i sranja. ona i mama su otišle u koprivnicu i to je bilo to. tamo je slikana slika a manje od mjesec dana kasnije pao je vukovar.
suze su joj cijelo vrijeme tekle niz lice dok je grčevitim rukama držala tu sliku. pitala sam ju što se desilo. rekla je da ne zna. jedan čovjek bio je prije nekoliko godina našao ih našao i nešto dao mami. plakala je dvije noći. bio je to lančić koji je imao na toj slici. tijelo mu do danas nisu pokopale. ne znaju gdje zapaliti svijeće. ne znaju gdje da se pomole.
moj stari je invalid i zato nije mogao u rat. ali pol moje obitelji je bilo. tetak čuva slike s bojišta uključujući i onu na kojoj je s nekim poznatijim facama iz rata . ne priča o tome, ni onome što je bilo.
a onaj poznanik… mamin poznanik… on je bio jedan od rijetkih iz svoje jedinice koji je preživio… danas kad god vidi nekaj o ratu samo premakne tv. okrene se prema meni i kaže da svi oni koji su bojište prošli prijeko i popreko danas nisu na tv-u. sramota je da se i danas bore.
nema nikakvih povlastica, ni mirovine, ni ništa. običan je čovac. sad ima 34 i ne moram reći koliko mu je bilo kada je prvi put uzeo u ruke pištolj. prošao je pet godina rata, dva puta nastrijeljen i ništa ne traži. samo da se ne zaboravi.
isto ko i ona mala. samo želi da se ne zaboravi i da ne bude uzalud krv njenog tate. kužim ih.
danas je vjerojatno u vukovaru. traži baku ili nekoga tko joj je još živ… ona i mama se stalno sele a njoj je toga bilo dosta. želi saznati di joj je tata. a ako ništa drugo barem zapaliti svijeću na dunavu… tako će barem njezine suze imati kuda teći….
mala moja di god da jesi… nadam se da ćeš naći bar malo pravde u budućnosti za svog tatu… nije na tebi da nosiš ove križeve koje imaš…
di god da jesi… molim te znaj da stalno mislim na tebe…
Post je objavljen 19.11.2008. u 15:09 sati.